Djeca puno toga uče od roditelja, čak i onda kada ih ničemu posebno ne pokušavamo naučiti. Način na koji razgovaramo, reagiramo i odnosimo se prema drugima često im govori više od bilo kojeg pravila.
Djeca su pravi mali imitatori. Dovoljno je da nam izleti neka neprimjerena riječ i velika je vjerojatnost da ćemo je ubrzo čuti iz njihovih usta. I to baš onda kada najmanje želimo. No djeca ne ponavljaju samo naše riječi. Promatraju i kako se ponašamo prema drugima, znamo li priznati pogrešku, zahvaliti ili se ispričati.
Zato se pristojnost ne uči samo podsjećanjem da treba reći „molim” i „hvala”. Djeca je prije svega usvajaju kroz svakodnevne situacije i ponašanje odraslih.
Naravno, svako će dijete ponekad biti nepristojno, naljutiti se ili reći nešto što ne bi trebalo. To je dio odrastanja. Ipak, neke jednostavne rečenice mogu mu pomoći da s vremenom nauči bolje razumjeti druge, preuzeti odgovornost za svoje postupke i poštovati granice.
1. „Oprosti, pogriješio/la sam”
Nije uvijek lako priznati da smo pogriješili, pogotovo pred vlastitim djetetom. Tako mu pokazujemo da pogreške nisu ništa strašno i da se za njih možemo ispričati.
Ako smo povisili glas, nepravedno ga optužili ili reagirali preburno, jednostavno „oprosti” može značiti puno više nego što mislimo.
Psihologinja Mari Wallace objašnjava da roditeljska spremnost na ispriku može ojačati odnos s djetetom. Osim toga, dobra je prilika da zajedno razgovaramo o tome što smo mogli napraviti drukčije.
Djeca koja vide da se i odrasli znaju ispričati lakše će shvatiti da priznati pogrešku ne znači izgubiti autoritet ili ispasti slab.
2. „Molim” i „hvala”
Koliko puta dnevno podsjetimo dijete da kaže „hvala”? A koliko često zastanemo i razmislimo govorimo li to i sami?
Djeca najbolje uče iz primjera. Ako čuju da zahvaljujemo prodavačici, ljubazno zamolimo nekoga za pomoć ili kažemo „molim” kada nešto tražimo, takav način komunikacije s vremenom će im postati prirodan.
Psihologinje Kittie Butler i Janet Pletcher ističu da je pri učenju lijepog ponašanja važno da odrasli sami rade ono što očekuju od djece.
Drugim riječima, puno je učinkovitije svakodnevno pokazivati pristojnost nego samo zahtijevati da dijete izgovori određene riječi.
3. „Oprosti” ili „Ispričavam se”
Svi se ponekad nekome nađemo na putu, slučajno ga gurnemo ili mu upadnemo u riječ. U takvim situacijama kratko „oprosti” pokazuje da primjećujemo ljude oko sebe.
I djeca trebaju naučiti da nije u redu stalno prekidati druge, gurati se preko reda ili očekivati da im svi odmah posvete pažnju.
Naravno, to ne znači da će malo dijete uvijek strpljivo čekati svoj red. Ali kada vidi da se roditelji ispričavaju u svakodnevnim situacijama, lakše će i samo usvojiti takvo ponašanje.
4. „Kako misliš da se on zbog toga osjećao?”
Kada dijete kaže nešto ružno prijatelju ili se prema nekome ponese nepristojno, prva reakcija često nam je da ga upozorimo kako se to ne radi.
No ponekad vrijedi otići korak dalje i pitati ga kako misli da se druga osoba osjećala.
Takvo pitanje potiče dijete da razmisli o svojim postupcima i shvati da njegove riječi mogu nekoga povrijediti.
Ne treba očekivati da će odmah znati odgovoriti, osobito ako je još malo. Važno je da postupno počne primjećivati i tuđe osjećaje, a ne samo vlastite.
5. „Razumijem da si ljut, ali ne možeš se tako ponašati”
Dijete se naljutilo jer nije dobilo igračku, brat mu je uzeo nešto bez pitanja ili mora prekinuti igru. Sasvim je normalno da je zbog toga frustrirano.
No jedno je biti ljut, a drugo udarati, vrijeđati ili namjerno povrjeđivati druge.
Roditelji ponekad pokušavaju opravdati takvo ponašanje riječima „umoran je” ili „nije to tako mislio”. Iako je važno razumjeti zašto je dijete tako reagiralo, to ne znači da trebamo zanemariti njegovo ponašanje.
Rečenica poput „Razumijem da si ljut, ali nije u redu udarati” pokazuje djetetu da su njegovi osjećaji prihvaćeni, ali da postoje granice koje treba poštovati.
6. „Ne”
Ovo je možda jedna od najtežih riječi za mnoge roditelje. Posebno nakon napornog dana, kada jednostavno nemamo snage za još jednu raspravu ili izljev bijesa.
Ponekad je lakše popustiti nego slušati negodovanje. No djeca trebaju naučiti da ne mogu uvijek dobiti ono što žele.
Kada im kažemo „ne”, dajemo im priliku da se postupno nauče nositi s razočaranjem i prihvatiti granice.
Istodobno, važno je da i sama nauče kako imaju pravo reći „ne” kada im nešto ne odgovara ili kada netko prelazi njihove granice.
Naravno, nije poanta u stalnom zabranjivanju. Djeci trebaju i sloboda i mogućnost izbora, ali i jasne granice. A kada im objasnimo zašto nešto ne dopuštamo, lakše će razumjeti da iza našeg „ne” postoji razlog, piše Yourtango.
