Je li razmaženost samo faza ili može ostaviti trag i u odrasloj dobi? Istraživanja pokazuju da djeca koja odrastaju bez jasnih granica češće razvijaju određene obrasce ponašanja koji ih prate i kasnije u životu. Donosimo 11 osobina koje se često povezuju s odraslima koji su kao djeca dobivali baš sve – i što iz toga kao roditelj možeš naučiti.
Gotovo svaki roditelj barem je jednom pomislio: “Jesam li ga razmazila?” I gotovo svatko je kao dijete barem jednom čuo da je razmažen. U većini slučajeva to je pretjerivanje. No ponekad razmaženost doista ostavi trag.
Još je 1989. godine u časopisu Pediatrics objavljen članak u kojem se opisuje tzv. “sindrom razmaženog djeteta” – obrazac ponašanja obilježen pretjeranom sebičnošću i nezrelošću, koji se najčešće razvija kada roditelji ne postavljaju dosljedne i dobi prilagođene granice. Drugim riječima, kad dijete rijetko čuje “ne”.
Problem je što takav odgoj ne ostaje samo u djetinjstvu. Neke navike i obrasci ponašanja prenose se i u odraslu dob – i tada postaju puno uočljiviji.
Evo koje se osobine najčešće povezuju s odraslima koji su kao djeca bili ozbiljno razmaženi.
1. Očekuju sve – odmah
Ako si kao dijete uvijek dobivala ono što si htjela, vrlo je moguće da si navikla na instant rješenja. Istraživanje objavljeno u Journal of Personality and Social Psychology pokazalo je da su djeca koja su znala odgoditi zadovoljstvo (primjerice, pričekati nagradu) kasnije bila uspješnija akademski i profesionalno.
Sposobnost čekanja gradi strpljenje i otpornost. Kad je nema, u odrasloj dobi može se javiti uvjerenje da sve treba doći brzo – posao, uspjeh, pažnja, priznanje.
Dobra vijest? Strpljenje se može učiti, čak i kasnije u životu kroz svjesnost, rad na sebi i male svakodnevne vježbe toleriranja frustracije.
2. Teško podnose razočaranje
Ako ti je netko kao djetetu stalno “ravnao put”, uklanjao prepreke i spašavao te iz svake neugodne situacije, nisi imala priliku naučiti kako se nositi s neuspjehom.
U odrasloj dobi to može značiti burne reakcije na kritiku, odustajanje kad stvari postanu teške ili osjećaj da je svaka pogreška katastrofa.
3. Imaju osjećaj da im nešto pripada samo po sebi
Osjećaj “imam pravo na to” često ide ruku pod ruku s razmaženošću. Ako su roditelji uvijek ispunjavali svaku želju, može se razviti uvjerenje da i drugi ljudi trebaju činiti isto.
Problem? Odnosi ne funkcioniraju tako. Partnerstva i prijateljstva temelje se na ravnoteži – davanju i primanju.
4. Osjećaju se bespomoćno
Zvuči paradoksalno, ali pretjerana razmaženost može dovesti do osjećaja nesigurnosti. Ako su roditelji sve radili umjesto tebe, nisi imala priliku razviti samopouzdanje kroz vlastite uspjehe.
U odrasloj dobi to može izgledati kao izbjegavanje izazova ili uvjerenje da “ja to ne mogu”.
5. Teško pristaju na kompromis
Ako si uvijek imala zadnju riječ, kompromis može zvučati kao poraz. No zdravi odnosi traže fleksibilnost i spremnost da se nađe sredina.
Bez toga, i privatni i poslovni odnosi brzo pucaju.
6. Niska emocionalna otpornost
Socijalna radnica Cheryl Gerson upozorava da roditelji koji djecu štite od svake neugode mogu nenamjerno oslabiti njihovu emocionalnu otpornost. Djeca trebaju osjetiti frustraciju, tugu i razočaranje, uz podršku kako bi naučila nositi se s njima.
Ako toga nije bilo, u odrasloj dobi i najmanja emocionalna nelagoda može djelovati kao velika drama.
7. Vrijednost im ovisi o tuđem odobravanju
Ako si za svaki najmanji uspjeh dobivala pretjerane pohvale, lako je razviti ovisnost o vanjskoj potvrdi. Psiholog Nick Wignall ističe da stalna potreba za uvjeravanjem i pohvalama može biti znak emocionalne krhkosti.
Samopouzdanje bi trebalo dolaziti iznutra, ne samo iz tuđih riječi.
8. Ne podnose riječ “ne”
Granice su ključne. Djeca koja ih nisu imala često kao odrasli teško prihvaćaju odbijanje. Ponekad pokušavaju manipulirati, uvjeravati ili ignorirati tuđe granice.
A bez poštovanja granica nema zdravih odnosa.
9. Nedostaje im zahvalnosti
Ako si navikla dobivati sve što poželiš, lako je zaboraviti koliko truda stoji iza toga. No zahvalnost je više od “hvala” – ona podrazumijeva empatiju i svijest o drugima.
Stručnjaci ističu da redovita praksa zahvalnosti jača emocionalnu inteligenciju i otpornost.
10. Manjak samosvijesti
Samosvijest nije nešto s čime se rađamo – ona se razvija kroz razgovore, granice i preuzimanje odgovornosti.
Istraživanja pokazuju da je povezanost sa samim sobom (self-connection) ključna za veće psihološko blagostanje. To se može graditi kroz vođenje dnevnika, mindfulness i svjesno propitivanje vlastitih reakcija.
11. Strah od promjena
Ako si kao dijete bila zaštićena od svake nelagode, promjene u odrasloj dobi mogu djelovati zastrašujuće.
No upravo suočavanje s izazovima gradi unutarnju snagu. Iako je teže učiti te lekcije kasnije, nikad nije prekasno. Stručnjaci britanskog NHS-a savjetuju fokusiranje na male korake, kratkoročne ciljeve i priznavanje vlastitih uspjeha kao način jačanja otpornosti.
Važno je reći: nitko nije “osuđen” na svoje djetinjstvo. Čak i ako si bila razmažena, sve ove vještine mogu se naučiti kasnije.
Roditeljstvo je balans između ljubavi i granica. A upravo su granice i sposobnost da dijete nauči kako podnijeti “ne” jedan od najvećih darova koje mu možeš dati, piše Yourtango.
