Djetinjstvo tijekom '90-ih i ranih 2000-ih bilo je sve samo ne dosadno. Djeca su dane provodila vani, igre su se smišljale u hodu, a roditeljski nadzor bio je minimalan. Mnoge stvari koje su tada bile potpuno normalne – danas izgledaju kao čista ludost.
Djetinjstvo u '90-ima i ranim 2000-ima bilo je u mnogočemu drugačije nego danas. Internet je postojao, ali nije pratio svaki korak, mobiteli nisu bili stalno u rukama, a dogovori s prijateljima često su se događali spontano – bez poruka, poziva ili roditeljskog nadzora.
Mnoga su djeca tada dane provodila vani, istražujući kvart, biciklirajući i smišljajući igre “u hodu”. Usporedno s današnjim ritmom ispunjenim aktivnostima, nadzorom i ekranima, djetinjstvo tog vremena bilo je kaotično, zabavno i često (blago rečeno) pomalo opasno.
Evo popisa aktivnosti iz '90-ih i ranih 2000-ih koje su bile sasvim normalne, a koje bi danas vjerojatno kod mnogih roditelja izazvale blagu paniku i kosa bi im se digla na glavi.
Igrališta od metala i drva
Igrališta iz '90-ih često su bila izrađena od metala i drvenih dasaka, bez zaštitnih podloga, bez mreža i s mnogo otvorenih platformi za skakanje. Tobogani su ljeti bili vreli kao tava, a zimi klizavi poput ledene staze. Vrtuljci su se okretali velikom brzinom, a ljuljačke često završavale u drveću i sve je to bilo dio igre.
Lutanje bez nadzora
Djeca su tada imala puno više slobode kretanja. Bicikl, tenisice i dobra volja - to je bilo sve što je trebalo za cjelodnevnu avanturu. Nadzor je bio minimalan, a roditelji često nisu znali točno gdje se djeca nalaze. Danas, uz pametne telefone i GPS praćenje, ovakva vrsta “slobodnog” djetinjstva gotovo je nestala.
Dolazak kod prijatelja bez najave
Dogovori su se često svodili na jednostavno kucanje na vrata i pitanje “Hoćeš van?” Bez poruka, bez planiranja. Danas se gotovo svaki susret djece mora prethodno organizirati uz poruke, pozive i potvrde s obje strane.
Spuštanje niz stepenice
Mnogima poznata "aktivnost" koja je uključivala plastičnu košaru, kartonsku kutiju ili vreću za spavanje – i stepenice. Premda vrlo nesigurno, tada je to bio oblik zabave koji je kod djece izazivao uzbuđenje, a kod roditelja (da su znali) – vjerojatno blagi infarkt.
Gledanje "zabranjenih" filmova na pidžama partyjima
Pidžama partyji su često uključivali filmove koji nisu bili primjereni dobi. Bez roditeljskog nadzora i bez digitalnih ograničenja, sve je bilo dozvoljeno, a upravo je to zabranjeno činilo iskustvo još uzbudljivijim.
Grickalice prepune šećera i boja
Hrskave, šarene i sve samo ne zdrave – grickalice iz '90-ih bile su glavni dio svakodnevne prehrane mnoge djece. Keksi za doručak, fluorescentni sokovi i čokoladne “zdrave” pločice tada nisu izazivali zabrinutost. Danas bi rijetko koja od tih namirnica završila u dječjoj lunch box torbi.
Igranje na “zabranjenim” mjestima
Od šuma, napuštenih skladišta do obližnjih potoka i polja – djeca su tada provodila sate istražujući i izmišljajući igre u okruženjima koja bi danas bila pod nadzorom, ili barem jasno označena kao “opasna”.
Lunapark vožnje koje baš i nisu ulijevale povjerenje
Lokalni sajmovi i lunaparkovi često su nudili vožnje koje nisu uvijek izgledale (ili zvučale) sasvim sigurno. No, uzbuđenje i adrenalin prevladavali su svaki put kad bi vožnja počela.
Trampolini – bez mreže, s idejama
Trampolini bez zaštitnih mreža bili su standard u mnogim dvorištima. Dodavanje vode, šampona ili leda na površinu - stvar je kreativnosti. Iako vrlo zabavno, takvo “poboljšanje” skakalo je daleko izvan granica sigurnosti.
Dani puni ekrana, bez ograničenja
U vrijeme prije “screen timea”, praznici su za mnogu djecu značili sate i sate ispred televizora ili igraće konzole. Nije bilo aplikacija koje mjere vrijeme korištenja, ni roditeljskih kontrola – samo crtani filmovi, glazbeni spotovi i video igre – od jutra do mraka.
