Na prvi pogled izgleda kao kompliment: “Tako si samostalan/na”, “Uvijek se na tebe može računati.” No iza te rane zrelosti ponekad stoji djetinjstvo u kojem nije bilo prostora da budeš samo dijete.
Važno je dijete naučiti samostalnosti. Međutim, velika je razlika između zdrave samostalnosti i toga da moraš prerano odrasti. Ako si kao dijete bila “mali odrasli” - brinula o roditeljima, mlađoj braći, kući ili tuđim emocijama - moguće je da si doživila parentifikaciju.
To je situacija u kojoj dijete preuzme uloge i odgovornosti koje zapravo pripadaju odraslima. Nekad se to vidi kroz konkretne zadatke (kuhanje, čuvanje braće, financijsku pomoć), a nekad kroz emocije – kada postaneš oslonac roditelju, njegova utjeha ili “psiholog”. I jedno i drugo može ostaviti trag koji nosiš i danas.
Evo kako to često izgleda u odrasloj dobi.
1. Uvijek si ti ta/taj koji spašava stvar
U prijateljstvima, vezi, na poslu ti preuzimaš odgovornost. Slušaš, smiruješ, rješavaš, organiziraš. Čak i kad te nitko to ne traži, imaš osjećaj da je to jednostavno tvoja uloga.
2. Teško ti je reći što ti zapravo treba
Naviknuo/la si se fokusirati na druge, pa ti pitanje “Što ja želim?” zvuči skoro strano. Možda znaš što drugi trebaju, ali kad trebaš definirati sebe i tu nastane praznina.
3. Privlače te partneri koji te “trebaju”
Možda često završiš u odnosima gdje si ti jača strana – emocionalno stabilnija, odgovornija, organiziranija. Taj obrazac ti je poznat, čak i ako te iscrpljuje.
4. Osjećaš se odgovorno za tuđe raspoloženje
Ako je netko loše volje, automatski misliš da je to na neki način tvoja odgovornost. Kao dijete si možda naučio/la da mir u kući ovisi o tebi.
5. Teško tražiš pomoć
Navikla si biti oslonac. Tražiti pomoć može ti djelovati kao slabost ili čak sramota. Možda duboko u sebi vjeruješ da se moraš snaći sam/a.
6. Postavljanje granica ti je ogroman izazov
Reći “ne” ti nije prirodno. Možda te prati strah da ćeš nekoga razočarati ili izgubiti ako se zauzmeš za sebe. Ako u tvojoj obitelji granice nisu postojale, teško ih je kasnije izgraditi.
7. Imaš grižnju savjesti kad se posvetiš sebi
Odmor, hobiji, vrijeme za sebe – sve to može izazvati osjećaj krivnje. Kao da uvijek postoji nešto “važnije” što bi trebao/la raditi za druge.
8. Bojiš se da će te ljudi napustiti
Možda imaš tihi strah da, ako nisi koristan/na, nisi ni dovoljno dobar/ra da bi ostali. Kao da je ljubav uvjetovana time koliko daješ.
9. Imaš potrebu držati sve pod kontrolom
Kad si kao dijete živio/la u kaosu ili nesigurnosti, kontrola postane način da se osjećaš sigurno. Perfekcionizam i pretjerana odgovornost često idu ruku pod ruku s tim iskustvom.
10. Ili stalno spašavaš ili bježiš od “potrebitih” ljudi
Neki koji su bili parentificirani stalno brinu o drugima. Drugi, pak, ne podnose kada netko pokazuje veću emocionalnu potrebu. Oba obrasca mogu imati isti korijen.
11. Ne voliš pričati o svojim osjećajima
Ako kao dijete nisi imao/la prostor za svoje emocije, danas ti duboki razgovori mogu biti neugodni ili zastrašujući. Možda si davno naučio/la da tvoji osjećaji nisu prioritet.
