Granice su okvir, smjernice koje pokazuju koje ponašanje je prihvatljivo, a koje nije, te moraju biti jasne, konkretne i dobro definirane. Prilikom postavljanja granica važno je biti dosljedan jer će u tom slučaju dijete znati da se o njima ne može pregovarati bilo kad i bilo gdje
Ako bolje pogledamo oko sebe, često možemo vidjeti roditelje koji bezuspješno zahtijevaju da njihovo dijete (ne) napravi nešto i koji pri tome nisu pretjerano učinkoviti. Na koji način postaviti granice, toliko nužne za pravilan rast i razvoj našeg mališana; čemu reći da, a čemu ne; na koji ih način ih izreći, a da ne povrijedimo dijete, kako procijeniti jesu li postavljene pravedno te što učiniti ako ih dijete ne poštuje (popustiti, objašnjavati, kažnjavati, vikati, tući), sve su to pitanja na koja svakodnevno tražimo odgovore.
Jasno je kako je odrastanje unutar pozitivno postavljenih granica najbolji način da dijete postupno razvije životne vještine te se nauči nositi sa svakodnevnim izazovima pa ih je shodno tome potrebno pravovremeno postaviti. Isto je važno napraviti u atmosferi ljubavi i prihvaćanja, odnosno prije, a ne nakon što se problem pojavi. Granice su dakle, okvir, smjernice koje pokazuju koje ponašanje je prihvatljivo, a koje nije, te moraju biti jasne, konkretne i dobro definirane.
Djetetu moramo jasno reći što od njega želimo, na koji način to može realizirati te što je pozitivan ishod suradnje (Pročitat ću ti priču ako budeš spreman/a za spavanje s opranim zubima u krevetu do 8.). Nadalje, dobro postavljene granice moraju uvažavati i potrebe roditelja i djeteta (Rado ću te odvesti u park čim pospremiš igračke.).
Razlika između dječje želje i potrebe
Na pitanje čemu reći da, roditelji trebaju sami pronaći odgovor, preispitujući do kojih vrijednosti i pravila oni i njihova obitelj drže. Svakako, prije nego što kažemo ne, potrebno je dobro promisliti, kako ne bi stalno mijenjali pravila dok je opet, s druge strane, potrebno imati na umu kako se granice ne postavljaju "jednom zauvijek", nego se s vremenom trebaju mijenjati, odnosno prilagođavati razvojnoj dobi djeteta.
Prilikom postavljanja granica moramo znati razlikovati dječje želje i potrebe. Djeca često nisu svjesna svojih potreba, ali gotovo uvijek znaju što žele. Ako roditelji samo zadovoljavaju dječje želje, onda djeca odlučuju, za što naravno nisu spremna. Pritom moramo znati čemu nikada ne smijemo reći "ne", a to su osnovne dječje potrebe za hranom, odjećom, obućom, zdravljem, spavanjem, ljubavi i socijalnim odnosima.
Svemu ostalom možemo reći "ne" ako smatramo u tom trenutku da je tako najbolje. Sljedeća važna stvar je dosljednost. Ako ste dosljedni dijete će znati da se o granicama ne može pregovarati bilo kada i bilo gdje. To naravno ne znači da treba biti rigidan, dapače ponekad je potrebno biti fleksibilan, osobito ako dijete navede dobar argument – tako mu dajemo do znanja da uvažavamo njegovo mišljenje.
Pobuna protiv pravila
Kad ipak kažemo ne, djeca postaju razočarana, tužna, ljuta i počinju plakati. To je normalan način dječjeg reagiranja na frustraciju i treba znati da je nužno za odrastanje. Kada su djeca ljuta i frustrirana, ne smijemo ih ismijavati, rugati im se, okrivljavati ih (od druge do pete godine okrivljavanje izravno ugrožava osjećaj osobne vrijednosti i samopoštovanja), kritizirati, tješiti, uvjeravati u to da misle/osjećaju krivo ili zaustavljati u iskazivanju emocija, a pogotovo ne mijenjati svoju odluku. Potrebno je prihvatiti djetetove osjećaje, suosjećati s njim, pomoći mu da usmjeri svoje emocije i ostati dosljedan.
Važno je ne popuštati kad dijete moli, plače, viče ili na bilo koji način se buni protiv pravila koje ste postavili. Ako popustimo, dijete će naučiti da takvim ponašanjem može dobiti što želi i sljedeći put će pribjeći istom. Ako je u obitelji naučilo da će sve biti kako ono želi ako plače, vrišti, baci se na pod, isto će ponašanje koristiti i u vrtiću što će djetetu otežati socijalizaciju. Prilikom postavljanja granica, potrebno je osigurati da nas dijete čuje i razumije, zato je najbolje sjesti s njim (spustiti se na njegovu visinu), pogledati u oči i reći jednostavnim i jasnim rječnikom što se od njega očekuje. Kada djetetu objašnjavate postavljene granice i pravila, koristite "ja" poruke“ umjesto "ti" poruka. "Ja" poruke znače otvoren i iskren način komunikacije, dok su "ti" poruke procjenjujuće, optužujuće i kritizirajuće. Nikada ne treba obećavati niti prijetiti onim što ne možete ispuniti. Ne popuštajte ni djetetovim pritiscima (Molim te, samo ovaj put!) jer ćete inače pokazati djetetu da ne mislite ono što govorite. Ako želite biti fleksibilni, učinite to prije nego vaše dijete zahtjeva da popustite.
Kad god je moguće, zahtijevajte ponašanja koja želite da dijete ponavlja, a ne ističite ponašanja koja ne želite. Umjesto: "Nećeš igrati igrice dok ne spremiš sobu!“ bolje je reći: "Čim pospremiš sobu, možeš igrati igrice". Iako je rečeno isto, poruka je sasvim drugačija. Dobro postavljene granice usmjerene su na pozitivan ishod djetetove suradnje – treba ih postaviti kao obećanje, a ne kao prijetnju. Kada se roditelji dosljedno drže granica i posljedica koje su postavili, tada djeca lakše uče poštovati druge, grade bolju samokontrolu, razvijaju sposobnost tolerancije na frustraciju, te preuzimaju odgovornost za svoje postupke.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7Mama dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7Mama te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.