Self-soothing (ali mame, ne bebe)

Curke to se i meni x puta desilo, ja se mucim satima i onda dodje netko sa strane i malo se onesvijesti u sekundi. Nad svladaju emocije, umor ili sto vec, djeca to osjete i jos se vise unervoze. A onda dodje netko tko se nije borio s bebom satima i to je to. Sve je to normalno i da, sve to pridje ;-)!

ja odgovorno iz svog iskustva tvrdim da sve što prolazimo sa malima prolaze i oni sa nama, budete vidjele kada malo budu veći pa bude dan za k, a dođe dijete i osjeti pa da mami pusu.. uffff najj, najjj... makar treba imati na pameti da i oni mogu imati loš dan, pa dok su mali skroz ne znaju to drugačije nego plačem, vriskom, kada porastu imali budu žute minute kao moj P kada ne zna sam sa sobom kaj će pa šizi, eto jer mu je takav dan, drugi dan je super.. sve je to normalno i za male i za velike i sve prođe..

Nisam u depri, i nemam pojma dal me lovi taj famozni ' baby blues', ali da...stalno si mislim kak nekaj krivo radim...
A onda se,kako Luki kaze, sjetim kad se rodio, i kad su mi ga stavili na prsa...sjetim se njegove topline u tom trenutku, mala dva oka koja me gledaju i toga kako se umirio iste sekunde kad sam ga primila...pa mi bude nekak lakse....

Ne da mislim da nesto krivo radim, nego sam počela preispitivati sve sto radim. Non-stop mi je mobitel u rukama i samo googlam sve-od dojenja, skokova u razvoju, higijene male bebe, ma ne znam vise... Srećom mi je muz miran pa me malo dovede u red. Inače bi ispalila. A da ne pričam koliko mi nekad dižu tlak komentari sa strane.

Marija, točno znam kako je! I znaš što - kad sam sve to otkantala i počela svoj instinkt slijediti sve je došlo na mjesto i više nisam bila tako luda! Sama sam sebi ponavljala kako su žene rađale i prije interneta i knjiga i svega i da, treba se savjetovati, ali na kraju slušati sebe! Istina, trebalo je neko vrijeme da se skuliram  Vjeruj u sebe! 

Uh, vec sam pisala o tome pod temom Mame nakon poroda...nakon prvih 6-7 tjedana postalo je lakse. Sjecam se da sam jedno jutro vristala skupa sa svojom bebom, plakao je cijelu noc, ja sam bila preumorna i umirala od bolova od epiziotomije, a tu noc kao i mnoge prije i poslije ustala valjda 20 puta, jednostavno nisam vise mogla...a mm izasao jer eto vise voli biti u prizemlju sa svojima.

Cure, ja sam prvi puta zaplakala kad me svekrva pitala jel volim svoje dijete, da eto kako se to voli, kako cu sada svoju mamu vise cijeniti...bla bla...em sam se osjecala ko da mi to nabija na nos, ali ovo jel volim svoje dijete...zbog tog sam se rasplakala jer nisam dozivjela ovu povezanost kad su mi ga stavili na prsa, i sad kad gledam, jos mi se dugo bilo tesko povezati, dok god bolovi i umor nisu popustili. Poslije toga sam jos koji dan plakala bez razloga.

Skrenula sam s teme...uglavnom, kad sam nervozna vicem na muza ako ga uopce vidim, u medjuvremenu se iskalim na jadnu svekrvu ili tko god mi se nadje na putu. Jedino vise ne zelim pres djetetom jecati jer takav mali nije nista kriv. Ne znam kako izdrzavam, najteze mi se nositi s komentarima i pametnim savjetima, no eto...nekako.