Self-soothing (ali mame, ne bebe)

Kao prvo, nisi sama i nisi robot.
Mislim da je vrijeme da se okanimo nametnutih reklama na kojima majke blaženo doje, presvlače i kupaju svoje dijete, a svaki dan im je kao zen!
Jer, da, dojenje može boliti i da, kupanje se može pretvoriti u pravu borbu dok voda lije na sve strane, a pelena nikako na guzu, zubi koji izbijaju kao kakvo teško sjeme iz tvrde zemlje!
Nema žene koju u takvim situacijama nije uhvatilo ludilo.
Pokušaj se ne iskaliti na djetetu makar otišla u drugu sobu i vrištala i tješi se da će proći.
Moj sin je vrištao od trena kad se rodio, s njim je sve bilo dramatično, ili je bilo meni!
Znaj da usred noći kad si očajna nad svojim životom ima još puno budnih uplakanih majki s podočnjacima!
Nama je pomagao zvuk fena, usisavača, cd-i sa šumom mora ili kiše!
Masaža trbušćića...kad ništa ne pomaže, bitno je barem biti tu iako se osjećamo beskorisno i bespomoćno. Znao je pomoći gel za zube, gume zažvakanje ili bilo što ako je htio stiskati desnima.
Kad je baš bilo teško, dali smo mu Lupocet čepić ili Neofen sirup da ga manje boli.
Sretno!

Naravno da nas ima još i mislim da povremeno svaka mama bude u toj fazi, čak i one koje to ne bi priznale nikad 
Moj je evo sinoć lijepo zaspao i onda se za sat vremena probudio i udri u plač - nosim ga, pjevam, ljuljuškam, pričam, pustim pjesmice, radim sve čega se mogu sjetiti - ne pomaže.... Naravno da se nakon nekog vremena ili čim počne takav plač a znam da će potrajati a ja sam strgana od cijelog dana, nađem u situaciji da ne znam jel bi s njim vrištala ili ga pustila da sam vrišti dok se ja malo primirim. Uglavnom nekako pokušavam duboko udahnuti, odbrojati do 10 i ponavljati si neku pozitivnu mantru - čini mi se da nas to malo oboje primiri. Znam se grdo naljutiti na sebe jer se naživiciram ko da je on nešto kriv - na kraju mislim da su sve to normalni osjećaji i nema veze s tim koliko voliš svoje dijete.

nisi sama, nisi luda.. evo ja se prva javljam sa jednim 2,5g i jednim dvomjesečnikom, luda sam jedno 10x na dan, od grčeva, kakanja, do toga da ovaj veći traži pažnju za 6ero djece ne jednog, glava mi je ko tenk već mjesec i pol, plačem, živčanim, vičem... onda mi je strašno krivo jer nisu moji dečki krivi, pa opet plačem hahahah, i tako, sve je to normalno, ne brinem, ne paničarim samo čekaaaaaam, čekam da mali malo naraste još, ( znam da prebrzo narastu i tako i tako ) i da se veliki privikne na malog, pa da se skupa igraju.. do tada duboko dišem, trudim se dati im sve što im treba da su siti, suhi i sretni, a volim ih više od svemira.. bez brige u to nitko ne sumnja <3

Mmama, ne trebaš se kriviti kao ni ostale cure, to što proživljavate je čisto normalno, i mislim da bi već bile lude da ne izrazite svoje brige i osjećaje! Treba to sve proživjeti i na kraju to i je odrastanje, mislim kad bi sve bilo po špagi, ne bi nam bilo ni zanimljivo ovako svaki dan je pun bogatstva!

Nova sam u ulozi majke, nije jos prošlo ni mjesec dana, pa mozda nisam dovoljno kompetentna da uopće pričam o težini majčinstva i frustraciji, ali evo... Nema mi goreg od osjećaja bespomocnosti kada mi mali miš place a ja ne znam kako mu pomoći i utješiti ga, jer sve metode koje su jučer palile danas vise ne vrijede. Kad mi je tako tesko, kazem si da ce sve to proći, i da ce biti lakše. To mi pomaze. Niti inače nisam neki živčani tip, pa me tesko sto bas izbaci iz takta, ali mogu reci vec sada da nije lako biti mama. Zato pokušavam sto vise biti smirena, i uživati, pa i u tim borbama svaki dan, jer to je također dio onoga čega cu se sjećati i prepričati svome sinu jednoga dana.

Marija, svaki dan je novi dan, kako sam rekla bit će dana za popz.. ali većina će ostati u lijepom sjećanju. Vidjet ćete da oni problemi koji vam se sad čine veliki kasnije će biti sitnica i uopće ćete se smijati ono o čemu sam ja to govorila. Treba se opustiti koliko je to moguće i uživati u čarima majčinstva pogotovo dok su još tako malecki!

da,da..uzivati dok se ne placu zbog grceva ili raznoraznih drugih stvari...

Joj meni se neki dam smrknulo. Baš sam imala black out. Malac je cijeli dan nešto cendrao, ja sam dobila mengu, bio je pun mjesec, mali i ja od jutra nismo bili na istoj valno.... dugo se nisam osjećala tako, užasno sam bila ljuta na sve, nisam znala što je bebi, kako ga smiriti.. bio je to zatvoreni krug, što sam ja padala više u svoju ljutnju, to je malac više cendrao.. i taman kad sam valjda bila u špici šize , došao je muž. samo sam mu predala dijete i onda me primila manija spremanja - ispuhala sam se tako da sam oprala podove, prozore i počistila prašinu...onda sam bila umorna ko pas, ali potpuno mirna i mogla sam funkcionirati dalje. trebao mi je nešto da ispucam tu frustraciju i bespomoćnost. muž je smirio malog je zračio drugačijom energijom od mene, a kad sam se ja ispuhala onda smo mogli ipak dan privesti kraju normalno.