Kada su se moje dvije djevojčice rodile, čvrsto sam si obećala da neće odrasti na crtićima o princezama, naravno vrlo brzo sam shvatila da je nešto takvo puno lakše obećati nego zaista i provesti u djelo. Bake, tetke i ostala rodbina mi nisu niti malo olakšali, zapravo su mi svojim darovima (barbike, crtići, roze haljinice, …), dodatno otežali. Kako su rasle shvatila sam da moram promijeniti taktiku i jesam. Crtiće o princezama gledali smo često zajedno, uz moja objašnjenja, kupovali smo roze “napirlitane” haljinice ali i praktične polumuške trenirke, a njihovo omiljeno pričanje priča o Pepeljugi, Snjeguljici nekada bi se pretvorilo u pravu parodiju, a nekada bi te princeze postale prave junakinje koje su znale reći “neću” i koje su spašavale svoje prinčeve. Nadam se da ću uspjeti oduzeti moć tim pričama, one nisu nekakvo “sveto pismo”, možemo ih mijenjati, mi zapravo možemo birati. No nekako ipak sve više uviđam da je zapravo jedini način da nešto naučimo svoju djecu taj da prestanemo pričati, savjetovati kako treba živjeti i počnemo sami živjeti takve živote. Smjeli roditelji imaju više šanse da odgoje smjelu djecu. Mama koja sama sebe spašava daje najbolji primjer svojoj kćeri da ne treba čekati princa da joj promjeni život, ona sama to može.
Sortiraj odgovore
Najstariji