Mama usprkos tjelesnom nedostatku

Kad život tako hoće... Evo gledam svoju ljepoticu. Danas je ušla u šesti mjesec. I ne mogu biti sretnija nego što jesam. Preda mnom je zdrava, velika i čvrsta beba. Prije punih pet mjeseci sam se izborila za njen dolazak. Kad se sjetim što je tada sve bilo...

Prvo me par dana prije termina preventivno pošalju na hospitalizaciju sa preporukom za carski rez zbog dijagnoze. Naime, još u prvoj godini života, nakon nesreće koju sam doživjela kod kuće, dijagnosticirana mi je hemipareza. Za one koji ne znaju, to je oduzetost jedne strane tijela.

Onda mi bez ikakve najave, daju drip, i kažu mi to tek nakon što sam zatražila nešto protiv bolova. Moram li reći da sam se, blago rečeno, šokirala kad sam čula?!

Napola pomirena i oporavljena od šoka, ležeći u rađaoni i slušajući svoju prethodnicu kako vrišti, pitam se na što će ličiti to moje porađanje. Znala sam da će biti u nečemu drugačije. I nisam se prevarila. Nogu, koja mi je obuhvaćena hemiparezom, morali su mi vezati za stol, a onda su mi i legli na stomak da se lakše porodim.

Osjećaj samo sekundu nakon toga bio je neopisiv. Nikad ni u ludilu nisam mogla zamisliti da ću imati dijete. A sada mi je primalja govorila da ju mogu dodirnuti...

I moj se muž nemalo iznenadio kad je čuo za prirodni porod...

Prošli smo sve. I ušivanje, mastitis, dojenje pod upalom i skidanje upale listovima kupusa, napade panike i želju za odustajanjem... i još toga. Morala sam dojiti ležeći samo na jednoj strani i bilo mi je dosta...


Sada ima punih 5 mjeseci i još uvijek doji. Isključivo. U manje od pet mjeseci je više nego udvostručila porođajnu težinu, nijedno cjepivo nije slijedila temperatura, nijednom se nije prehladila ni razboljela. I mlijeka ima. Nitko sretniji od mene. Evo, i sad je navalila! Planiram isključivo dojiti još barem mjesec dana. Usprkos svim nagovaranjima i ultimatumima.

Ništa ne bih promijenila. A njen osmijeh i vesele oči ne dam nizašto!