Koje odluke prepuštate svom djetetu? Odlučuje li vaše dijete na koje će izvanškolske aktivnosti ići, što će obući ili kada će čitati lektiru?
Tri odgovora koja nam ostavite od četvrtka 30. siječnja do srijede 5. veljače do 11 sati nagradit ćemo knjigom tjedna ‘Naučite svoje dijete razmišljati’ autorice C. J. Simister u izdanju Veble commerce.
https://klokanica.24sata.hr/skolarci/razvoj-djeteta-od-7-do-14-godina/naucite-dijete-kako-donositi-pametne-odluke-1145 [klokanica.24sata.hr]
Mogla bih puno toga ovdje napisati i diskutirati o odlukama djece..djeca su različita i u svojim životnim fazama nisu uvjek sposobna odlučivati..ali potrebno ih je usmjeravati, objašnjavati i podsjećati na odgovornost koju donosi pojedina odluka. Moj sin je do sada promjenio bar jedno 5-6 sportova..
u svakom je bilo nešto zanimljivo, al s obzirom da je emotivac koji teško podnosi kritiku nikako da pronadje pravi sport. Kad mi kupimo opremu i platimo članarinu on odustane..i tako da sada trenutno nema ništa od sporta.Potrebno je puno razumjevanja,i podrške al sve ima svoje granice. Djeca nemaju
granice ako ih mi ne postavimo..Ako žele sami odlučivati može, al o odlukama za koje su dovoljno zreli.
Starijem sinu prepuštam da bira poklon za rođendanske proslave svojih prijatelja, što želi obući, kada želi jesti, prepuštam ga da i sam odabere kada će pisati zadaću s tim da ga moram konstantno upozoravati da se odluči jer sam se ne bi sjetio 
, u biti pazim kako se on za nešto osjeća, kakvog je raspoloženja i da sam na kraju odluči. I jednako tako ako on odluči pogrešno pustim ga, ne ispravljam, neka pogriješi pa će za sljedeći put biti oprezniji i iskusniji.
Mlađi sin ima dvije godine pa on niti ne traži da sam odlučuje, ali pokazuje što želi ili ne želi. Pa eto oko odjeće jasno kaže ne ako nešto ne želi obući, ako nešto ne želi pojesti, ako negdje ne želi ići. Ništa ne forsiram ali sugeriram jednom i drugom.
Majka sam šestogodišnje pametnice koja brine brigu o svemu - svojim obavezama a i tuđim. Tako je kod kuće, ali i u vrtiću. Tako ona odlučuje o mnogo toga. Naravno sve je to unutar jasno postavljenih okvira. Smije odlučiti što će obući, ali samo od onih dolčevita i dugih hlaća koje ima 
inaće bi joj se omakla i koja haljinica. Smije odabrati u dučanu što će joj se kupiti, ali prije toga postavljamo jasan financijski okvir, a i uvijek prevagne jel bolje dobiti nečega dva, tri ili jedno. Jadnica je već upoznata s frazom “Ništa hvala samo gledam”, kao i sa onim pitanjima jeli to jeftinije, jel to sniženo. Ah što možemo tako nam je svima. Naravno da odabire aktivnosti kojima će se baviti to su za sada rimička gimnastika i zbor. Odlučuje koje knjige posuditi u knjižnici, koje ćemo filmove, crtiće i predstave gledati. Skupljamo u kasici kovanice pa onda odlučuje što će si kupiti s tim novcima. Naravno da ju kroz godinu usmjeravamo što bi to moglo biti od onoga što želi. Ne mogu se požaliti ona je jedno razumno dijete. E da, zaboravila sam napisati da sam majka i jednog dvoipo godišnjaka za kojeg je puno jednostavnije navesti o čemu odlučuje. On odlučuje o SVEMU i na sve mu je odgovor uglavnom neću ili hoću sad i odmah. Eto ne znam u čemu je problem, u meni sigurno ne očito je do njega, a ne do odgoja.
Majka sam dvoje dječice, sin (4) i curica (2,5). S obzirom da su još maleni njihove želje i prohtijevi su u biti dosta skromni, ali kako se ja vodim mišlju: “Danas je riječ o bombončiću a sutra o nećem mnogo skupljem i važnijem!” sad im već pokušavam objasniti da ne mogu dobiti sve i da nemože sve biti kako su si oni to u svojim malim glavicama zamislili.
Uglavnom im dozvolim da odluče što žele za doručak, ručak ili večeru s tim da im prije toga ponudim nekoliko stvari na izbor, tako da svi budemo zadovoljni ;-) oni imaju izbor a ja sam sigurna da su svaki dan pojeli nešto zdravo a ne samo gluposti. Isto tako je i s odijećom, što mi je još uvijek nevjerojatno da tako malena djeca uopče ulaze u rasprave što će obući ;-)
Uglavnom, trudim se da kroz odgoj (i tata također ;-) i razgovor izrastu u samostalne i sigurne osobe koje UVIJEK imaju izbor!
Imam devetogodišnju djevojčicu, već pravu malu damu koja jako dobro zna što hoće a što neće, što joj se sviđa a što ne. Nisam od onih mama koje sve brane i čija mora biti zadnja. No, nisam ni previše popustljiva, pogotovo kad se radi o važnim stvarima. Mislim da u svemu treba naći mjeru, pa ako dijete želi isprobati više sportova, neka proba. Nakon folklora, ritmičke gimnastike, skijanja odabrala je ples i njemački, oko kojeg gunđa jer joj se ne sviđa profesorica. Ali jako dobro zna da je tečaj njemačkog plaćen do kraja školske godine i da nema odustajanja. Jednako tako zna i svoje školske obaveze.Lektira se mora pročitati i uvijek unaprijed zna datum do kojeg to mora napraviti. A kad će to biti, njen je izbor. Djeci treba sloboda ali s mjerom. Pa zar nije svejedno ako spare prugastu majicu, cvjetni šosić i točkaste čarape :-)
Imam 4,5 godišnjeg vrlo svojeglavog malca. Da mi je netko rekao da će mi dijete već od svoje druge ili treće godine odlučivat i govorit što neće na sebe obući i birat, rekla bih da izmišlja. Ali u mom slučaju, to se počelo događati vrlo rano. S obzirom da želim da mi dijete izgleda pristojno kada ide u vrtić, odlučila sam ja izabrati više kombinacija za odjenut, a tek onda njemu dati da si sam izabere od svega toga što želi obuć na sebe.
Mislim da je vrlo važno da djeca odlučuju o pojedinim stvarima, jer im to diže samopouzdanje i definitivno se osjećaju vrlo važno kada imaju tu mogućnost.
Imam devetogodišnjeg dječaka..
Moje djete odlučuje o dosta toga, ima smjernice koje ja zadajem,npr. dobije na izbor 2-3 mogučnosti i onda izabere što želi. Kao roditelj sam ovdje da kontroliram i naučim ga pravim životnim vrijednostima. Želim mu da na svojim odlukama nauči uspjeti i izgubiti..Nekada je to teško,kod nas je prisutan već i lagani bunt prema svemu zadanom.
Često čujem pitanje;zašto ja moram ovo,moji prijatelji nemoraju?Oko toga se dogovaramo pustim ga da pogrješi a onda obrazložim sa njime što i zašto se desilo te donesemo određeno pravilo koje se onda mora poštivati i nema odstupanja od njega.
Npr. lektiru uvijek posuđuje čim dobije zadanu za taj mjesec,ima pravo odlučiti kada i koliko će čitati ali tu je i pravilo da lektira vikend prije termina za nju mora biti spremna..
Kao roditelj često se preispitujem postupam li najbolje,no učimo zajedno,moje djete odrasti a ja kontrolirati svoje želje za njega sa njegovim potrebama.Mislim da sazrjevamo oboje..
Svome djetetu nastojim dati što veću slobodu oko donošenja različitih odluka koje se na njega izravno odnose. Naravno ta sloboda nije neograničena, jer bi ju mogao zlorabiti. Tako da izvannastavne aktivnosti uglavnom bira sam po vlastiti željama, no mi ga usmjeravamo ka onima koje će najbolje izraziti njegove kvalitete uz uvažavanje njegove predispozicije. Ne vrijedi mu nametati one aktivnosti koje su mu mrske, jer ih neće obavljati na adekvatan način ili će ju izbjegavati. Što se recimo čitanja i pisanja lektire tiče, tu je pravilo da se zadanog roka do kojega se lektira predaje mora strogo pridržavati, dok se tempo i način čitanja i sastavljanja iste ostavlja njemu na odluku. Smatram kako je moja obveza svoje dijete naučiti odgovornom ponašanju, a to mogu ostvariti jedino na način da mu većinu odluka, važnih za njegov život prepustim i da za svoje odluke može snositi i neke neugodnosti (npr. dobivanje negativne ocjene iz nekog predmeta jer je zaboravio napisati domaću zadaću, a ne ga opravdavati pred nastavnikom)
ili podsjetim na neke obaveze…Nastojim osloboditi njihovu samostalnost i neovisnost.
Sortiraj odgovore
Najstariji