Moja curica ima 2 i pol godine i prilično joj dajem da odlučuje kako bi razvila samostalnost , bira što će obući ali na izbor joj dam 3 kombinacije pa ona izabere koju hoće, bira što će raditi tj. crtanje, igranje s lutkama ili puzzle, dopuštam joj i izbor večere. Naravno ako plače jer baš neće, dam joj na izbor ili ili, tako da je svjesna svojim postupaka.
ouvijek sam kćeri davala mogućnost izbora i donošenja odluke jer smatram da je to izrazito važno za izgradnju njihovog karaktera a jednako tako i za samostalnost ,pošto ih donošenje odluka čeka tokom cijelog života najbolje je da već odmalena stiču tu vještinu i shvate važnost mogućnosti odabira ali i posljedice istih. Kao što mi volimo (i moramo) imati kontrolu nad nekim stvarima tako i djeca imaju potrebu imati kontrolu i donositi odluke vezane za njih poput: što će odijenuti,kako će se igrati,koju priču će čitati,koji crtić želi gledati a na nama je da ih nakon što donesu odluku usmjerimo da istu isvrše do kraja a ne da je mijenjaju.Važno je da sami riješe i problem koji ih zatekne nakon donošenja odluke ,pa makar ponekad uz koju suzu ili ispad bijesa,bitno je da smo uz njih i da ih usmjeravamo ali da odluku prepustimo njima
Moja curica ima 4 godine i stvarno ona ima puno odluka…Naime, ponekad mi se čini da kad joj se nešto kaže da se ona samo isključi i nastavi po svome…Ponekad me izbaci iz takta i jednosatavno ne znam više što da učinim.dajemo joj da sama odlučuje što će i kako će, pa nađemo neki kompromis…ali do tog kompromisa je dalek put…
Kod nas je situacija od prvih dana bila da je dijete znalo što želi. Jasno i glasno nam je uvijek znala reći i argumentirano objasniti zašto nešto želi, pa smo se često znali naći pred zidom koliko je argumenata na mjestu i teško je onda bilo reći ne. Naravno da nije dobila sve što je htjela, granice su se znale. Ali odluku o tome što želi obući, koje crtiće gledati, kakve igre želi, aktivnosti, a naravno samim time i preuzimanje obaveza. Ponekad joj je to bilo teško ali popuštanja nije bilo. Izabrala si sad izvoli…..
Kako je rasla nekako je naša mala šefica popustila, pa sad često traži savjet. Kako bi ti mama ovo? Tata što misliš o tome? Rekla bi podijeljena krivnja…. jer onda zajedno snosimo “posljedice” ili često kad nešto ne ide po planu “pa ti si mi tako rekla!” Mudrica!
Sad imamo i malog šefa koji isto kao i seka ima svoje želje, stavove i jasno daje do znanja što bi a što ne bi. Iako još ne govori vrlo dobro se razumijemo…. Ovog puta imamo iskustvo, pa nema nepredviđenih trenutaka….
Sina uvijek nastojim poticati na što veću samostalnost što podrazumijeva i donošenje odluka koje su u skladu s njegovim godinama. To znači da mu prepuštam odlučivanje oko toga što će obući, ali ukoliko je vani hladno, a odabere tanku majicu ja mu objasnim zasto je bolje obuci nesto drugo. Slobodne aktivnosti takoder prepustam njemu jer smatram da u slobodno vrijeme treba raditi ono sto se njemu svida, sto ga zabavlja i opusta.
Što se tiče hrane, ja imam glavnu ulogu jer da odabir prepustim njemu jeo bi samo Smoki, čokolade i sl.
Što će biti stariji, svakako ću nastojati da što više odluka donosi sam, ali ono što je najvažnije, želim ga naučiti da kada i pogriješi razvije sposobnost da to brzo prihvati, nešto iz svega nauči i krene dalje… Jer u krajnjem slučaju, bolje je donijeti i pogrešnu odluku nego nikakvu.
Svi roditelji bi najradije htjeli, pa naravno i ja da im ih djeca poslušaju sada i odmah i da pri tome to zauvijek zapamte i primjenjuju zadana pravila ponašanja. Ali to nažalost nije tako, jer svakodnevno moramo iznova pregovarati, dogovarati se i isto tako poštovati njihovo mišljenje i odluke, jer oni su mali ljudi. Ja poštujem odluke svoje djece kod odabira slobodnih aktivnosti, dogovaramo se kod izbora odjeće, hrane, ali uvijek iznova pregovaramo oko slobodnog vremena i učenja, te oko odlaska na spavanje.
Moja dvogodišnjakinja uglavnom ima slobodu odlučivanja, zajedno biramo što će obući, koji crtić gledati, kada će ići u šetnju i na spavanje. Dopuštam joj da odlučuje do one mjere dok njene odluke ne utječu na kvalitetu njena života ili je pak ugrožavaju. Trčanje sa škarama, skakanje punih ustiju ili pak potpuno odbijanje hrane- koliko god možda bile njoj zabavne aktivnosti, odluke o tome ipak joj za sad olakšavam tako da odabirem za nju.
Mislim da se u većini slučajeva radi o pregovaranju. Kada sin ili kćer žele donijeti odluku koja meni nije po volji, onda im nastojim ukazati na posljedice te odluke i argumente za alternativnu odluku tj. dam im materijala za razmišljanje. Ako im ostavim mogućnost da na kraju ipak sami odaberu, obično završi po mom.
Moja djevojčica je oduvijek pokazivala svoju volju da odlučuje kako će biti. Kada je bila stara samo dva tjedna bila je već dovoljno snažna da se namješta u krevetu kako je sama željela. Ja bi ju stavila radi njene sigurnosti da spava bočno, a ona se je uvijek okretala na leđa. Nije nikada niti puzala jer kada je prvi put stala na noge odmah je i potrčala. Tako da smo od najmanjih nogu bili puni čvoruga i šljiva. Odjeću koju će si obući bira sama, ponekad to izgleda pretjerano šareno i pomalo smiješno, ali važno mi je da je ona zadovoljna svojim izborom. Ne voli nikakav nakit, lančiće i narukvice pa ju niti zamaram s time da bi bilo lijepo da to nosi. Obožava Jurića pa imamo i njegovih nekoliko odjevnih kombinacija koje si je izabrala u dućanu. U vrtići ide u sportsku grupu koja se zove „mladi sportaši“ program ima je koncipiran na mješavini više sportova, tako da nakon nekog vremena sama se može odlučiti u kojem sportu će se pronaći! Vjerujem da sam ja opuštena i neopterećena mama i želim da mi bude takva i moja djevojčica. Ostalo mi je u nemilom sjećanju da su moji roditelji puno toga odlučivali umjesto mene, nisu me niti pitali što mislim o odlukama koje su se mene ticale, pa ja njoj prepuštam sve odluke koje su zdrave i razumne i koje se mogu prepustiti petogodišnjem djetetu.
Sortiraj odgovore
Najstariji