Čitala sam o slučajevima gdje je dijete u dobi od npr 3 godine nakon cjepljenja ostalo paralizirano. Ostatak života se obitelj brine o njemu a država ne preuzima odgovornost nego ti kaže: ‘'Šta ste ga dali cijepiti?’' Nije li to licemjerno? Također, istraživala sam razloge cjepljenja, nuspojave, i zapravo ne postoji neki Zakon o cjepljenu, tj nije mijenjan tko zna odkad, jer se time nitko nema vremena baviti. A i bolesti protiv kojih se djeca cijepe danas nisu tako smrtonosne kao nekad kada nije bilo lijeka za njih. Tako da, ako ne daš cijepiti dijete vrlo vjerojatno ćeš platiti kaznu, a ako cijepiš pa ima nuspojave, sam si kriv.
kaako izbjeći? pobogu tko tu odlučuje o vašoj djeci, doktori ili vi? imate pravo zakonski (Zakon o pravu pacijenta da odbije svaki medicinski tretman ili tako nešto) birati, pitati sto tisuća puta, predomisliti se, na pismeno dobiti potvrdu i na kraju postaviti pitanje: TKO SNOSI ODGOVORNOST ZA MOGUĆE GROZNE DUGOTRAJNE I POTENCIJALNO SMRTONOSNE NUSPOJAVE KOJE SU PRIZNATE I NAVEDENE UZ CJEPIVA??? nek vam tooo potpiđu, ili nemojte ništa nikome potpisivati, jer odogovor koji vam daju je : VI, roditelji! vi ste krivi za sve posljedice njihovih lijekova. vi!
prvo cijepivo u bolnici je mala Lee dobila bez da nas je itko ista pitao, ostala cijepiva smo odbili na osnovu dugorocnog istrazivanja i potrazivanja od pedijatrice da nas uvjeri u suprotno.
s obzirom da ona nije imala nikakve argumente za dobrobit cijepljenja, isto smo odbili na prigovor o savijesti.
potpisao sam izjavu, kao sto je i pedijatrica potpisala nas dokument
http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=4084:pismo-koje-ete-pokazati-vaem-doktoru-prije-nego-cijepite-svoje-dijete&catid=38:zdr [hrsvijet.net]
o cijepljenju.
nakon 12mj stize optuzni prijedlog i kazna za necijepljenje u iznosu od 2000kn.
napisao sam zalbu i sada cekam odgovor.
2000kn je nista ako uzmem u obzir da nasa mala Lee nije niti jednom do sada bila bolesna od, kako kazu, “klasicnih djecijih bolesti” (prehlada, smrcanje, temp. bla bla bla) ili ti ga ozbiljno narusenog imuniteta.
smatram da sam u datom trenutku na osnovu svih saznanja donjeo dobru odluku.
mamamayo mi nismo pametniji niti gluplji, samo smo svakako pogodniji za testiranje i kupovinu odbacenih cijepiva te malverzaciju sa bonusima ili ti ga nagradama doktora za preporuceno cijepivo.
cijepimo li se protiv svih tih bolesti ili za sve te bolesti.
http://genesgreenbook.com/content/proof-vaccines-didnt-save-us [genesgreenbook.com]
ISTINA O CJEPIVIMA [jug-je-juznije.nice-forum.net]
Tekst velikim dijelom preuzet iz knjige
“Zdravo dijete, unatoč liječnicima” Dr. Roberta S. Mendelsohn - a
ISTINA O CJEPIVIMA
Ovaj tekst ima namjeru upoznati vas s razlozima koji bi vas mogli ponukati da preispitate svoju inerciju i slijepo vjerovanje dominantnom reklamnom drilu medicinskih i farmaceutskih kartela, ovdje možete saznati i drugu stranu medalje, odnosno upoznati se i s rizicima cijepljenja.
Cijepljenje je ponos i perjanica farmaceutske medicine u eliminaciji strašnih dječjih infekcija iz ranih stoljeća. Međutim, dugoročne statistike i dijagrami pričaju drugačiju priču. Počevši između 1850. i 1900., šarlah, difterija, hripavac i ospice opali su za oko 90 % do vremena kad je za svaku od tih bolesti uvedeno cijepljenje. Hripavac je u Engleskoj i Walesu opao za 98,5 % prije nego što je cjepivo postalo široko dostupno, a ospice su opale za preko 99 %. Smrtnost od reumatske groznice opala je za 86 % do uvođenja penicilina. Sve to očigledno ima više veze s boljim vodovodnim instalacijama nego s cijepljenjima.
Statistike također pokazuju da su s uvođenjem cjepiva stope smrti od ciljanih bolesti porasle. Druge bolesti koje se pripisuju modernim cjepivima su smrt u kolijevci ili krevetiću (SIDS) i jak porast autizma i sindroma potresenog djeteta (točkasto krvarenje u mozgu), zbog kojeg, čini se, nevini roditelji završavaju u zatvoru. Stopa autizma iznenada je eksplpzivno narasla bez očiglednog razloga. Zanimljivo je da autizma nema među djecom Amiša, koja uglavnom nisu cijepljena. Pored toga cijepljena djeca imaju oko 150 % više neuroloških poremećaja kao što su ADHD i autizam u usporedbi s necijepljenom djecom. dr. Archie Kalokerinos, radeći u zabačenim dijelovima Australije s Aboridžinima, otkrio je da je svako drugo dijete umrlo kao rezultat cijepljenja. Budući da je do smrti dolazilo oko tri tjedna nakon cijepljenja, nisu bile zabilježene kao povezane s cijepljenjem; službeno, reakcije su bile ograničene samo na one koje su se javile do dva tjedna nakon cijepljenja. Međutim, dr. Kalokerinos je na kraju riješio problem dajući bebama visoke doze vitamina C prije cijepljenja, i više nije dolazilo do smrti od cjepiva. Također, prestali su i slučajevi smrti u kolijevci.
Na udaru su, to vam gromoglasno prešućuju, najčešće neurološki i imunološki sustav, te se kao izravna posljedica vakcinacije dogodio dramatičan porast autoimunih bolesti. Radi se redom o vrlo teškim bolestima kao što su ponavljajuće alergije, multipla skleroza, Crohnova bolest, astma, leukemija, reumatski artritis, a postoje naznake za povezivanje s reakcijom na cjepiva i u slučajevima nekih vrsta raka, autizma, hiperaktivnog poremećaja s deficitom pozornosti…
Ironično je da bi cjepiva trebala jačati imunološki sustav, a u stvari ga narušavaju. Svo smeće koje ubacuju u cjepiva dodatni je napad s kojim se imunološki sustav mora boriti, i to smanjuje njegovu sposobnost da se «pozabavi» drugim izazovima.
Čak i proces proizvodnje cjepiva uključuje korištenje majmunskih i kokošjih embrija te kirurški abortiranih ljudskih fetusa, zajedno s dezinfekcijskim sredstvima i stabilizatorima među kojima su streptomicin, natrijev klorid, natrijev hidroksid, aluminij, hidroklorid, sorbitol, hidrolizirana želatina, formaldehid i živin spoj koji se zove thimerosal. Cjepiva protiv difterije pertusisa (magareći kašalj) i tetanusa sadrže slijedeće:
NATRIJEV HIDROKSID: pored ostalog, može spaliti unutarnje organe, izazvati sljepilo, oštećenje pluća i tkiva i biti smrtonosan ako se proguta. Može se naći u sredstvima za čišćenje pećnica, kupaonica i zahodskih školjki.
FORMALDEHID: neurotoksin koji je poznati uzročnik raka. Također, može uzrokovati nesanicu, kašalj, glavobolje, mučninu, krvarenje iz nosa i osipe. Koristi se, prikladno, za balzamiranje mrtvaca.
SOLNA KISELINA: ona može uništiti tkivo pri izravnom kontaktu, a nalazi se u sredstvima za čišćenje aluminija skidanje hrđe.
ALUMINIJ: toksični uzročnik raka.
THIMEROSAL: živin spoj i izuzetno opasan konzervans. Sastoji se od kombinacije etilenglikola (antifriza) i etanola, tiosalicilne kiseline, natrijevog hidroksida i etil-živinog klorida. Te su kemikalije smrtonosne i mogu izazvati rak, zajedno s oštećenjima mozga i jetre.
FOSFATI: guše sve oblike života u vodi, a nalaze se u deterdžentima za rublje i posuđe te sredstvima za čišćenje.
Medicinska literatura s podsmjehom promatra svaku teoriju koja sumnja u cijepljenje – kaže i Aviva Jill Rommm u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Cijepljenje – priručnik za brižne roditelje“, koja je uz sada već kultni naslov doktora Roberta S. Mendelsohona „Zdravo dijete unatoč liječnicima“, jedina relevantna literatura na hrvatskom jeziku koja se bavi problematikom cijepljenja, a da nije medicinski ili društveno mainstrem obojena. U knjizi možete naći vrlo nepristrano i vrlo jednostavno objašnjeno sve što o cijepljenju brižni, osviješteni roditelj mora znati o svim rizicima cijepljenja i necijepljenja, što se preporuča kao alternativa unošenju riskantnih koktela mikroorganizama, kao i kratku povijest sijanja globalnog straha od nedovoljnog postotka procijepljenosti.
U zadnjih dvadesetak godina povećao se i broj visoko pozicioniranih medicinskih djelatnika koji spremno priznaju da cijepljenje sa sobom nosi i veliki rizik kao i mogućnost neučinkovitosti. Tako je i dr. Robert Chen, predsjednik odjela za sigurnost i razvoj cjepiva Centra za kontrolu bolesti 1988. godine izjavio da „iako cjepiva sprječavaju smrt i invalidnost uzrokovane bolešću“ ipak „je poznato kako niti jedno cjepivo nije posve bezopasno ili učinkovito. Neki ljudi mogu imati popratne pojave cijepljenja, a kod nekih se neće pojaviti potpuni imunološki odgovor na cjepivo, što znači da će i dalje biti podložni bolestima“.
Autoimuna bolest jednostavno se može objasniti kao bolest u kojoj tjelesni obrambeni mehanizmi nisu kadri razlikovati stranog napadača od normalnog tkiva. Zbog toga tijelo počinje samo sebe uništavati. – kaže Robert Mendhelsnon, te se pita nismo li zaušnjake i ospice zamijenili za rak i leukemiju!?
O posljedicama pak, bolestima i tjelesnim promjenama koje se mogu manifestirati tek nakon dužih vremenskih razdoblja na žalost ne zna se ništa jer se sustavno i, gotovo je sigurno i namjerno, nije radilo niti se radi na praćenju tih posljedica.
CIJEPITI DIJETE DA ILI NE?
Danas se sve više roditelja ( u SAD-u, Europi, Hrvatskoj) odlučuje ne cijepiti svoje dijete. Zašto se oni odlučuju na takvu čudnu i diskutabilnu odluku?
Da li je potrebno biti pasivan i čekati da se nešto dogodi vezano uz cijepljenje ili se informirati, tražiti rješenja i poduzeti bilo što što će biti sigurnije za našu djecu ?
Da li znamo da neki od pedijatara isto tako ne cijepe svoju djecu, da su svjesni opasnosti i teških reakcija. Oni imaju tu sreću i moć da to lagano izbjegnu.
Da li smo svjesni da i ako cjepimo dijete da to ne znaći da je onda 100% sigurno.
Čemu onda uopće cjepiti?
Da li znamo da je u negdje u SAD-u i u nekim Zapadnim Evropskim zemljama moguć odabir da li cjepiti ili ne?
Da li znamo da se isplačuju jako velike naknade za onu djecu koju je cijepljenje jako oštetilo ili usmrtilo
Da li znamo da je taj iznos već uračunat u trošak cjepiva?
Drugim riječima, doktori već unaprijed znaju da će određeni postotak djece imati teške posljedice od cijepljenja, da li kratkoročne ili dugoročne nije bitno.
Da li je dovoljno razmišljati: Pa neće valjda moje dijete imati teške posljedice od cijepljenja.
Da li je potrebno čekati na već unaprijed smišljene odgovore doktora: Vaše dijete je jedno od 1.000.0000 koje je reagiralo na takav način i mi tu nismo mogli napraviti ništa.
Da li svaki od nas ima milion djece da unaprijed možemo otpisati određeni postotak kod kojega se javljaju takve reakcije ?
NE, mi najčešće imamo jedno ili dvoje djece koja su nam predragocjena i ne želimo da se na njima eksperimentira.
Danas postoji sve više roditelja koji bi učinili sve za zdravlje svojega dijeteta te više ne prihvačaju i ne slijede slijepo savjete svojih doktora i pedijatara ako im ona nisu razumna i ako smatraju da postoje bolja manje štetna rješenja.
Neke od odgovora možemo saznati iz jako popularne i kontroverzne knjige Zdravo dijete unatoč liječnicima Dr Robert S. Mendelsohn-poznatog američkog doktora i pedijatra.
Što DR Robert S. Mendelsohn kaže o cijepljenju.
CIJEPLJENJE- MEDICINSKA TEMPIRANA BOMBA
Največa opasnost vezana uz dječje bolesti leži u opasnim i neuspješnim naporima da se one spriječe masovnim cijepljenjima.
Dok pišem ove retke, svjestan sam da će vam vjerojatno biti teško prihvatiti moj stav.
Cijepljenje se tako promišljeno i agresivno reklamira da mnogi roditelji vjeruju kako je riječ o čudu koje je zauzdalo mnoge bolesti od kojih su ljudi nekada strahovali.
Zbog toga je, za njih, suprostavljanje cijepljenju ravno ludilu.
Mnogo toga u što su vas uvjerili u vezi sa cijepljenjem nije točno.
Ne samo da do toga imam zle slutnje nego bih vam savjetovao da ne pristanete ni na koje cijepljenje svojega dijeteta.
Liječnici, a ne političari, izborili su se za zakone koji prisiljavaju roditelje da svoju djecu cijepe ako ih žele upisati u školu.
Premda sam i sam davao cjepiva u ranim godinama svoje prakse, postao sam nepokolebljivi protivnik masovnog cijepljenja zbog neizmjerno velikih opasnosti koje od njega prijete.
Ovdje su nabrojane primjedbe na fanatično oduševljenje kojim pedijatri naslijepo uštrcavaju strane bjelančevine u tijela vaše dijece ne znajući kakve posljedice mogu izazvati.
1. NEMA UVJERLJIVIH ZNANSTVENIH DOKAZA DA JE BILO KOJA DJEČJA BOLEST ISKORIJENJENA ZAHVALJUJUĆI MASOVNOM CIJEPLJENJU. Ako je do nestanka bolesti u SAD-u došlo zahvaljujući cjepivu, postavlja se pitanje zašto su onda bolesti nestale u isto vrijeme u Europi gdje još nije bilo cjepiva, Moje mišljenje je da su bolesti nestale poboljšanjem životnih uvjeta.
2. ZA SVAKO CIJEPLJENJE VEZAN JE ZNAČAJAN RIZIK I BROJNE KONTRADIKCIJE KOJE MOGU CJEPIVO PRETVORITI U OPASNOST ZA ZDRAVLJE VAŠEG DJETETA. Vlada mišljenje da je Salkovo cjepivo zaslužno za zaustavljanje epidemije polia (dječje paralize), koja je harala među američkom djecom 40-ih i 50-ih godina ovog stoljeća. Mnogo je važnije pitanje zašto se Sabinovo cjepivo sa živim virusom još uvijek daje djeci kad dr. Jonas Salk koji je izumio 1. cjepivo, istiće da sabinovo cjepivo danas izaziva u večini slučajeva dječju paralizu. Kad se govori o cjepivu protiv polia, opet smo svjedoci nesklonosti medicine da napusti cjepljenje kao u slučaju velikih boginja, koje je ostalo jedini izvor smrti vezan uz velike boginje 3 desetljeća nakon što je bolest nestala. Razmislite o tome! 30 godina djeca su umirala od cjepiva protiv velikih boginja, premda im opasnost od te bolesti više nije prijetila.
3. DOK JE POZNAT NIZ KRATKOTRAJNIH ŠTETNIH POSLJEDICA CJEPIVA (NO RIJETKO IH TKO IZNOSI) NITKO NE ZNA KAKVE SU DUGOTRAJNE POSLJEDICE UŠTRCAVANJA STRANIH BJELANČEVINA U TIJELO VAŠEG DJETETA. Za svako cijepljenje vezan je značajan rizik i brojne kontraindikacije koje mogu cjepivo pretvoriti u opasnost za zdravlje vašeg djeteta. No liječnici ih i dalje rutinski uštrcavaju, obično ne upozorivši roditelje. Čitave vojske male djece dobivaju ubod u ruku a da se nikoga ništa ne pita.
4. SVE SE VIŠE SUMNJA DA SU CIJEPLJENJA PROTIV RAZMJERNO BEZOPASNIH DJEČJIH BOLESTI MOŽDA ODGOVORNA ZA DRAMATIČAN PORAST AUTOIMUNIH BOLESTI, RADI SE O ZASTRAŠUJUĆIM BOLESTIMA POPUT RAKA, LEUKEMIJE, MULTIPLE SKLEROZE, REUMATSKOG ARTRITISA, AUTIZMA, ASTME ITD..
(DANAS POSTOJE I JASNA ISTRAŽIVANJA NA TU TEMU KOJA SU DOKAZALA TAKVU POVEZANOST)
JESMO LI ZAMIJENILI ZAUŠNJAKE I OSPICE ZA RAK I LEUKEMIJU.
Objasnio sam vam ove činjenice koje me zabrinjavaju zato što vam ih vaš pedijatar vjerojatno neće niti spomenuti.
Gorke nesuglasice oko cijepljenja koje sada vladaju u medicinskim krugovima nisu promakle medijima.
Sve više roditelja odbija cijepiti svoju djecu.
Roditelji čija su djeca nakon cijepljenja dobila trajna oštećenja više ne prihvačaju takvu sudbinu nego se parniče i s proizvođačima i s liječnicima koji su dali djeci cjepivo.
SAMO VI KAO RODITELJI, MOŽETE ODLUČITI DA LI ODBITI CJEPIVO ILI RISKIRATI DA GA DIJETE PRIMI.
DOPUSTITE MI DA VAM PREPORUČIM I PRIJE NEGO ŠTO SE VAŠE DIJETE CIJEPI, PRIKUPITE SVE ČINJENICE O MOGUČEM RIZIKU I POZITIVNIM STRANAMA CIJEPLJENJA I ZAHTIJEVAJTE OD PEDIJATRA DA BRANI SVOJE MIŠLJENJE.
PREDGOVOR
Ova knjiga odraz je moga dubokog uvjerenja da se u pedijatriji, kao i u ostalim specijalističkim granama medicine, povlači mnogo pogrešnih poteza.
No to ne znači da su liječnici manje čestiti ili suosječajni od ostalog čovječanstva.
Problem je u samoj filozofiji i podučavanju medicine, a ne u osobi onih koji uče.
Drugim riječima, nisu krivi liječnici, oni su samo žrtve sustava jednako kao i njihovi pacijenti.
Oni su prvi oštečeni time što se medicina više bavi liječenjem nego sprečavanjem bolesti, što je zaslijepljena lijekovim, tehnologijom i egoističnim stavovima koji su uprogramirani u glavu svakog studenta koji prežive stroge i često neprimjerene ispite i školovanje.
Iz škole izlazi glava prepunih uvrijeđenih gluposti tako da im, za zdravo rasuđivanje, ne ostaje puno prostora.
Iz ove kritike ne isključujem ni sebe.
Priznajem da sam medicinsku praksu započeo vjerujući svemu što su me učili, pa su i moji pacijenti godinama plačali danak.
Srećom, naučio sam dovoditi u pitanje mnoga medicinska načela koja sam dotad naprosto bubao napamet, sumnjičavo sam počeo prilaziti svakom novom lijeku, kirurškoj intervenciji i medincinskoj inovaciji.
Ovime svime sam želio samo upoznati i upozoriti čitatelje na opasnosti od slijepog vjerovanja u liječničku profesiju.
Sa time ne želim obeshrabriti čitatelje koji opravdano traže medicinsku pomoć.
Unatoč nedostacima njihove naobrazbe i prakse, liječnici ipak spašavaju živote i liječe bolesnike.
Največe uspjehe postižu u hitnim slučajevima, dok im loša strana dolazi do izražaja kada se osjećaju primoranima da, kao što su učili u školi, liječe ljude koji zapravo nisu bolesni.
ZAUŠNJACI
Zaušnjaci ( mumps ) razmjerno su bezopasna virusna bolest koja se obično preboli u djetinjstvu, a izaziva oticanje jedne žlijezde ili obiju žlijezda slinovnica ( parotide ) koje su smještene ispod i ispred ušiju. Tipični simptomi jesu temperatura između 37,8 i 40 stupnjeva, gubitak teka, glavobolja i bolovi u leđima. Otok obično počinje splašnjavati iza 2 do 3 dana, a do 6. ili 7. dana nestaje. No prvo može oboljeti jedna žlijezda, a druga čak i 10 do 12 dana kasnije. Upala bilo koje strane stvara doživotni imunitet.
Zaušnjake ne treba medicinski liječiti. Ako vaše dijete dobije ovu bolest, potičite ga da ostane u krevetu 2 do 3 dana, hranite ga kašastom hranom i dajte mu mnogo tekučine, a na otekline stavljajte hladne obloge. Ako ima jaku glavobolju, dajte mu umjerene količine viskija ili acetaminofena. Maloj bebi dajte najviše 10 kapi viskija, a većoj djeci do pola čajne žličice. Doza se može ponoviti za 1 sat, te još jednom ako je potrebno.
Većina djece cijepi se protiv zaušnjaka u cjepivu protiv ospica, rubeole i zaušnjaka (MoPaRu) , koje se daje kad dijete navrši 15 mjeseci. Ovo cjepivo pedijatri brane time što, premda zaušnjaci nisu ozbiljna bolest u djetinjstvu, ako se u toj dobi ne stekne imunitet, mogu oboljeti i odrasli. U tom slučaju postoji mogučnost da odrasli muškarci dobiju orhitis, stanje u kojem bolest djeluje na testise. U rijetkim slučajevima može rezultirati neplodnošču.
Da orhitis može izazvati potpuni sterilitet i da cjepljenje protiv zaušnjaka jamči da ga odrasli muškarci neće dobiti, i ja bih bio među onim liječnicima koji zagovaraju cjepljenje. Budući da su ti argumenti besmisleni, nisam među njima. Orhitis rijetko izaziva neplodnost, a kada je i izazove, buduči da je obično zahvačen samo jedan testis, kapacitet proizvodnje sperme zdravog testisa mogao bi ponovo napučiti svijet! To još nije sve. Nitko nezna da li cjepljenje protiv zaušnjaka osigurava imunitet koji traje do zrele dobi. Zbog toga je pitanje hoće li vaše dijete, cjepljeno sa 15 mjeseci, koje je izbjeglo bolesti u djetinjstvu, patiti od mnogo težih posljedica kad je dobije kao odrasla osoba.
Ako se cjepivo protiv zaušnjaka daje da se zaštite odrasli muškarci od orhitisa, a ne da se spriječi da djeca dobiju zaušnjake, bilo bi logično da se daje samo onim muškarcima koji do puberteta nisu stekli prirodni imunitet. Tada bi mogli biti mnogo sigurniji da su zaista zaštičeni. Sve djevojčice i velik broj dječaka izbjegli bi potencijalne posljedice opasnog cjepiva.
Nećete naići na pedijatra koji o njima otvoreno govori, no popratne pojave cjepiva protiv zaušnjaka mogu biti prilično ozbiljne. U neke djece izaziva alergijske reakcije poput osipa, svraba i modrica. Na udaru se može naći i središnji živčani sustav, pa dolazi do febrilnih konvulzija, unilateralne gluhoće na živčanoj bazi i encefalitisa. Točno je da je rizik minimalan, no zašto bi mu vaše dijete bilo izloženo samo zato da bi izbjeglo bezazlenu dječju bolest uz cijenu da oboli od mnogo ozbiljnije bolesti kad odraste.
OSPICE
Ospice su virusna zarazna bolest koja se prenosi dodirom predmeta koje je upotrijebila zaražena osoba. U početku žrtva je umorna, ima blago povišenu temperaturu i bolove u glavi i leđima. Temperatura se penje do 3. ili 4. dana kada doseže 39,4 do 40 stupnjeva. Katkad se u usnoj šupljini vide bijele pjegice, a ispod linije kose i iza ušiju javljaju se ružičaste pjegice. Osip se spušta prema dolje i u roku od 24 sata prekrije cijelo tijelo. ružičaste pjegice drže se u skupinama i ne traju duže od 3 do 4 dana. Ospice su zarazne 7 do 8 dana, i to od 3. ili 4. dana prije nego što je izbio osip. Ako je jedno od vaše djece već oboljelo, ostali su vjerovatno također već zaraženi.
Ospice ne zahtjevaju nikakvo liječenje, osim odmora u krevetu, dovoljno tekučina kako bi se spriječila dehidracija zbog vručice te cinkov tekući puder ili kupka u kukuruznom škrobu kako bi se ublažio svrab. Ako dijete pati od fotofobije, zamračite sobu u kojoj boravi. No premda se mnogi roditelji boje, nema opasnosti od trajnog sljepila uzrokovanog ovom bolešću.
Cjepivo protiv ospica drugi je element MoPaRu cjepiva koje se daje u ranom djetinjstvu. Liječnici smatraju da je cjepljenje nužno kako bi se spriječio encefalitis izazvan ospicama, za koji kažu da se javlja jednom u 1000 slučajeva. Nakon iskustva od više desetljeća u kojima sam često viđao slučajeve ospica sumnjam u točnost tih statističkih podataka, kao i mnogi drugi pedijatri. Učestalost od 1/1000 mogla bi biti točna u djece koja žive u uvjetima bijede i neuhranjenosti, no u srednjim i gornjim slojevima, ako isključimo pospanost zbog samih ospica, učestalost pravog encefalitisa vjerovatnije je 1/10 000 ili 1/100 000.
Nakon što vas preplaši malo vjerovatnom mogučnošću da će dijete oboljelo od ospica dobiti encefalitis, ne može se očekivati da će vam liječnik biti spreman reći i koje opasnosti krije cjepivo koje on daje kako bi spriječio encefalitis. Cjepivo protiv ospica povezano je sa encefalopatijom i nizom drugih komplikacija, kao što je naprimjer: SSPE (subakutni sklerozni panencefalitis) koji izaziva otvrdnjavanje mozga i uvjek je koban.
Ostala neurološka, a ponekad i fatalna stanja vezana uz cjepivo protiv ospica, jesu ataksija (nesposobnost koordiniranih pokreta mišića), mentalna zaostalost, aseptični meningitis, napadaji grčeva i hemipareza (paraliza jedne strane tijela). Sekundarne komplikacije vezane uz cjepivo još više zastrašuju. One uključuju encefalitis, subakutni sklerozni panencefalitis, multiplu sklerozu, toksičnu epidermalnu nekrolizu, anafilaktički šok, Reyeov sindrom, Guillain-Barreov sindrom, poremečaje u zgrušavanju krvi, mladenački dijabetes, a postoje neke veze i s Hodgkinovom bolešću i rakom.
Smatram da su rizici vezani uz cjepivo protiv ospica neprihvatljivi sve da i postoje uvjerljivi dokazi kako je cjepivo djelotvorno. No njih nema. Premda je opala učestalost bolesti, pad je nastupio prije nego je uvedeno cjepivo. Godine 1958. bilo je oko 800 000 tisuća slučajeva ospica u Sjedinjenim Državama, a do 1962. godine, godinu dana prije nego što se cjepivo pojavilo, broj slučajeva pao je za 300 000. U iduće 4 godine, dok su djeca cjepljena nedjelotvornim i danas napuštenim cjepivom “virusa ubojice”, broj slučajeva pao je za daljnjih 300 000. Godine 1900. bilo je 13,3 slučajeva smrti od ospica na 100 000 stanovnika. Do 1955. godine, prije prvih cjepljenja protiv ospica, smrtnost se smanjila za 97,7 posto na samo 0,03 smrtna slučaja na 100 000.
I sami brojevi dovoljno dramatično govore da su se ospice počele povlačiti prije nego što je uvedeno cjepivo.Ako smatrate da nisu dovoljno uvjerljivi, razmotrite sljedeće: u istraživanju provedenom 1978. godine u 30 država, više od polovice broja djece koja su preboljela ospice bilo je prethodno propisno cjepljeno. Štoviše, prema svjetskoj zdrastvenoj organizaciji, onaj tko je cjepljen ima oko 15 posto veće izglede da se zarazi ospicama od onih koji nisu cjepljeni. Možda čete se upitati: “Zašto, svjesni svih tih činjenica, liječnici i dalje daju to cjepivo?” Odgovor možda leži u događaju koji se zbio u Kaliforniji 14 godina nakon šta je uvedeno cjepivo protiv ospica. Tjekom te godine u Los Angelesu je došlo do ozbiljne epidemije i roditeljima se savjetovalo da cjepe svu djecu stariju od 6 mjeseci, unatoć upozorenju ministarstva za javno zdravstvo da je cjepljenje djece mlađe od godinu dana besmisleno i da može biti štetno. Premda su liječnici Los Angelesa reagirali masovnim cjepljenjem svakog djeteta koje im je dopalo ruku, nekoliko lokalnih liječnika upoznatih s problemom imunološkog neuspjeha na koji se sumnjalo i opasnostima od “polaganog virusa” odlučili su da svoju vlastitu djecu neće cjepiti. Za razliku od njihovih pacijenata, kojima ništa nije rečeno, oni su znali da se “polagani virusi” koje nalazimo u svim živim cjepivima, a osobito u cjepivu protiv ospica, mogu godinama kriti u ljudskom tkivu. Kasnije se mogu javiti u obliku encefalitisa, multiple skleroze, a mogu biti i potencijalno sjeme za razvoj i rast raka.
Jedan liječnik koji je odbio cijepiti svoju sedmomjesečnu bebu rekao je: “Zabrinjava me što se događa s virusom koji ne samo da nudi slabu zaštitu nego ostaje u tijelu i tamo se ponaša na nama nepoznat način.” Njegova zabrinutost zbog mogučih posljedica za njegovo dijete nije ga spriječila da cijepi ostale malene pacijente. svoje kontradiktorno ponašanje objasnio je riječima “Kao roditelj, raspolažem tim luksuzom da mogu birati. Kao liječnik… zakonski i profesionalno moram prihvatiti preporuke službe, što smo morali učiniti i u slučaju gripe.”
Možda je vrijeme da se i roditeljima i djeci laicima dopusti takav luksuz u kojem uživaju liječnici i njihova djeca.
RUBEOLA
Poznata i kao “njemačke ospice”, rubeola je bezopasna dječja bolest koju ne treba medicinski liječiti. početni su simptomi vručica i blaga prehlada, pračeni upalom grla. Kada se na licu i vlasištu pojavi osip koji se širi na ruke i tijelo, znat čete da nije riječ o običnoj prehladi. Pjegice se ne drže zajedno, kao u ospica, i obično nestaju za 2 do 3 dana. Žrtvu treba poticati da se što više odmara, treba dobivati dovoljno tekučine, no nikakvo drugo liječenje nije potrebno.
Opasnost od rubeole leži u mogučnosti da izazove oštečenje fetusa ako je dobije žena u 1. tromjesječju trudnoće. Ovaj se strah iskorištava kako bi se opravdalo cjepljenje sve djece, i dječaka i djevojčica, unutar MoPaRu cjepiva. Koristi od ovoga cjepiva sumljive su iz uglavnom istih razloga koji se odnose i na cjepivo protiv zaušnjaka. Nema potrebe djecu štititi od bezazlene bolesti, to više što su štetne posljedice cjepiva neprihvatljive. Riječ je o artritisu, artralgiji (bolni zglobovi) i polineuritisu koji izaziva bol, ukočenost ili bockanje u perifernim živcima. Ti su simptomi obično privremeni, no mogu trajati i nekoliko mjeseci, a mogu se javiti tek 2 mjeseca nakon cjepljenja. Zbog takvog vremenskog skoka roditelji ih često ne povezuju s cjepljenjem pa se uzrok ne otkrije.
Velika opasnost od cjepiva protiv rubeole jest u tome što budučim majkama uskračuje mogučnost prirodnog imuniteta protiv te bolesti. Sprečavanjem obolijevanja u djetinjstvu, cjepljenje zapravo povečava prijetnju da će žena dobiti rubeolu tijekom plodnih godina. U ovom slučaju s mojim mišljenjem slažu se mnogi liječnici. Skupina liječnika iz Conneccticuta, predvođena dvojicom eminentnih epidemiologa, uspjela je cjepljenje protiv rubeole skinuti s popisa obaveznih cjepiva.
Jedno za drugim, istraživanja pokazuju da mnoge žene cjepljene protiv rubeole u djetinjstvu nemaju u krvi antitijela već ni u doba adolescencije. Druga istraživanja pokazuju veliku stopu nedjelotvornosti cjepiva protiv rubeole, zaušnjaka i ospica, bilo odvojeno ili u koktelu. Napokon, osnovno pitanje na koje valja odgovoriti jest jeli imunitet na temelju cjepiva jednako djelotvoran i trajan kao i imunitet nakon preboljele rubeole. Brojni testovi krvi pokazuju da djeca nisu imuna već 4 ili 5 godina nakon cijepljenja.
Značenje ove činjenice očito je i zastrašujuće. Rubeola je u djetinjstvu posve bezopasna bolest i ostavlja prirodni imunitet onima koji su je preboljeli te je neće ponovo dobiti kad odrastu. Prije nego što su liječnici počeli cjepiti protiv rubeole, procjenjuje se da je 85 posto odraslih bilo prirodno imuno na tu bolest.
Zahvaljujući cjepljenju, danas velika većina žena neće nikada steći prirodni imunitet. Ako njihov umjetno stvoreni imunitet oslabi, možda će dobiti rubeolu u trudnoći, što može izazvati oštečenja još nerođenog djeteta.
Budući da sam po prirodi sumnjičav, uvjek sam vjerovao da je najsigurniji način da ustanovimo što ljudi zaista misle promatrati što rade, a ne što govore. Ako rubeola ne prijeti djeci nego nerođenom fetusu, trudnice bi trebalo štititi od rubeole tako da budu sigurne kako je neće dobiti od svoga opstetričara. No istraživanje u Kaliforniji, objavljeno u časopisu “Journal of the American Medical Association” (JAMA), pokazalo je 90 posto opstretičara-ginekologa odbilo primiti cjepivo. Ako se sami liječnici boje cjepiva, zašto zakon zahtijeva da vi i vaši roditelji dopustite da ga uštrcaju vašoj djeci?
HRIPAVAC
Hripavac (pertussis) vrlo je zarazna bakterijska bolest koja se obično prenosi zrakom. Inkubacija traje od 7 do 14 dana. Početni se simptomi ne mogu razlučiti od obične prehlade: curenje iz nosa, kihanje, uznemirenost i gubitak teka, suzne oči i, ponekad, blago povišena temperatura.
Kako bolest napreduje, žrtva počinje noću jako kašljati. Kasnije kašlje i danju. 7 do 10 dana nakon pojave prvih simptoma kašalj postaje grčevit. Dijete može zakašljati i desetak puta unutar jednog daha, a lice mu može poprimiti plavkastu ili ljubičastu nijansu. Svaki napadaj kašlja završava hroptavim udisajem, pa je bolest po tome i dobila ime. Često je i povračanje.
Hripavac se može dobiti u bilo kojoj životnoj dobi, no više od polovice žrtava mlađa je od dvije godine. Bolest može biti ozbiljna, čak i opasna za život, osobito u male djece. Zaražena osoba može prenjeti bolest na druge oko mjesec dana nakon pojave prvih simptoma, tako da ju je vrlo važno izolirati, naročito od druge djece.
Ako se dijete zarazi hripavcem, ni liječnik, a ni vi ne možete poduzeti nikakvo drugo liječenje nego da dijete potičete da se što više odmara, da pazite da mu bude udobno i da ga smirujete i pružite utjehu. Katkada se daju lijekovi za ublažavanje kašlja, no oni rijetko pomažu, pa ih ja ne preporučujem. No ako se dijete razboli, trebali biste se posavjetovati sa liječnikom jer je katkada nužno bolničko liječenje. Bebama prijeti u prvom redu iscrpljenost kašljem i upala pluća. U vrlo male djece može doći i do napuknuća rebara od jakih napadaja kašlja.
Cjepljenje protiv hripavca dio je DiTePer cjepiva. Premda se cjepivo primjenjuje desetlječima, ono izaziva najviše nesuglasica u medicinskim krugovima. Sumnja se u njegovu djelotvornost, a mnogi liječnici slažu se samnom da njegovo potencijalno štetno djelovanje nadilazi navodnu korist.
Dr. Gordon T. Stewart, načelnik odjela za socijalnu medicinu Sveučilišta u Glasgowu (Škotska), jedan je od največih kritičara cjepiva protiv hripavca. Kaže da je do 1974. godine bio pobornik cjepiva, no tada je počeo uočavati hripavac u cjepljene djece. “Sada se u Glasgowu 30 posto slučajeva hripavca javlja među cijepljenim pacijentima. Zbog toga vjerujem da cjepivo ne daje odgovarajuću zaštitu,” kaže dr. Stewart.
Kao i u drugih zaraznih boesti, smrtnost je počela opadati prije nego što je uvedeno cijepljenje. To je bilo oko 1936. godine dok smrtnost te bolesti opada još od 1900. ili ranije. Po mišljenju dr. Stewarta, “pad smrtnosti od hripavca dogodio se prije nego što je cijepivo uopće upotrijebljeno ”. Slažem se s dr. Stewartom da ključni činilac u kontroliranju hripavca vjerovatno nije cjepivo nego poboljšanje životnih uvjeta potencijalnih žrtava.
Ostali kolege iz naše struke nisu baš oduševljeni liječnicima koji postavljaju pitanja o njihovim najomiljenijim cjepivima. Godine 1982. nastupio sam u jednosatnoj dokumentarnoj emisiji mreže NBC posvečenoj sukobu mišljenja oko cjepiva protiv hripavca i rekao da je “opasnost (od cjepiva) mnogo veća nego što je bilo koji liječnik ikada bio spreman priznati”. U srpnju 1982. godine u časopisu “Journal of the American Medical Association” grubo je napadnuta emisija, a mreža je optužena da poziva sumnjive “stručnjake” koji pljuju po cjepivu i daju pogrešne preporuke. Zatim je dovedena u pitanje moja stručnost.
Ne osječam nikakvu potrebu da se branim od Američkog medicinskog društva koje već godinama mora trošiti prekomjerni dio svog buđeta na samoobranu. No zanimljivo je pročitati što isti broj “Journala” govori o rizicima cjepiva protiv hripavca. Citirat ću što su napisali i prepuštam vam da prosudite jesam li pogriješio što dovodim u pitanje upotrebu tog cjepiva. Najprije piše:
Medicinskim stručnjacima, naravno, opasnosti DiTePer cjepiva
odavno su poznate. Di i Te komponente, koje su davane davno
prije nego što je dodana i Per komponenta krajem 40-ih godina
ovog stoljeća, djelomično su pročiščeni toksoidi koji se smatraju
prilično bezopasnima. Cjelostanična Per komponenta sastoji se
od 4 jedinice zaštitnog pertussis antigena na 0,5 ml DiTePer
cjepiva i za nju se zna da je razmjerno nepročiščena i otrovna,
pa se očekuje neka sigurnija verzija (kurziv je moj).
Gotovo od samog početka masovnog cjepljenja DiTePer
cjepivom uočene su ozbiljne reakcije. Među prvima je Byers i Moll
istraživanje encefalopatije vezane uz cjepivo, 1948. godine.
Učestalost takvih reakcija nije pouzdano utvrđena. Čini se
prilično točnim da su napadaji izazvani cjepivom mnogo češći,
premda su neobični, nego oštečenja mozga ili rezidualna
oštečanja nakon takvih napada.
Iz ove izjave jasno je da Američko medicinsko udruženje ne negira štetnost cjepiva protiv hripavca, kao ni njegove potencijalne štetne posljedice. No zabrinjava ih činjenica da bi mediji mogli i u primalaca cjepiva razviti svijest o njegovoj štetnosti!
Ako nije u redu da liječnik podijeli sa svojim pacijentima znanje o opasnostima od cjepljenja, potpuno prihvačam optužbu. Najčešće posljedice cjepiva protiv hripavca, koje priznaje “Journal”, jesu napadaji plača, stanje slično šoku i lokalno djelovanje na kožu poput oticanja, crvenila i boli. Rjeđe no ozbiljne popratne pojave jesu grčevi (konvulzije) i mentalna zaostalost kao posljedica trajnih oštečenja mozga. Cjepivo je u vezi i sa sindromom iznenadne smrti u djece (SIDS). Tijekom 1978-79. godine, za vrijeme razvoja Tennessee programa cjepljenja djece, prijavljeno je 8 slučajeva SIDS-a neposredno nakon rutinskog DiTePer cijepljenja.
Procjene o broju onih koji su cjepivom protiv hripavca zaista i zaštičeni kreču se 50 do 80 posto. U Sjedinjenim Američkim Državama ima, u prosjeku, oko 1000 do 3000 slučajeva hripavca godišnje, od čega 5 do 20 završi smrču.
Pitam ima li smisla milijune djece svake godine izlagati potencijalnim štetnim posljedicama cjepiva da bi im se osigurala sumnjiva zaštita od tako rijetke bolesti?
Sortiraj odgovore
Najstariji