Vrlo je jednostavno: Kad roditelj izgovara velike prijetnje upućene djetetu, a znaš da ih nikada nećeš ispuniti, dijete prestaje paziti na svoje ponašanje i počinje biti lukavo.
"Ako ne pospremiš igračke, sve ću ih baciti u smeće!"
I onda on ili ona ne pospreme igračke, a ti ne baciš te iste igračke. Nego ih, još bolje, pospremiš. I svaki put prijetiš sve većim i većim kaznama, posljedicama. I nema veze zovemo li ih kaznama ili posljedicama, kad ih ionako – ne provodimo. I u jednom se trenutku sve jednostavno raspadne. Zašto? Zato što djeca podjednako uče iz praznih prijetnji kao i iz pravedno primijenjenih posljedica – samo što jedno od tog nije dobro.
Ako prijetimo djeci koja se loše ponašaju, a ono što prijetimo zapravo „ode u vjetar“, tada se osuđujemo na neuspjeh i ujedno potvrđujemo djetetovu sumnju da se može izvući iz svake obveze, ma što god napravilo. Svaka prazna prijetnja uči dijete da se može izvući bez posljedice iz bilo čega. Roditelj je taj koji skreće pozornost na posljedicu, a ujedno ju ne provodi, te tako uči djecu da budu podmukli, lažu i izbjegavaju posljedice lošeg ponašanja.
Problem do kojeg se dolazi praznim prijetnjama jest zapravo nepotpuna socijalizacija. U najboljem slučaju, dijete koje je socijalizirano prihvaća vrijednosti koje ima i njeguje roditelj. Ali što je još važnije, oni internaliziraju te vrijednosti, odnosno i sami ih usvajaju. Prazne prijetnje na neki način ometaju taj proces budući da se nekonzistentno primijenjena pravila mogu poštovati ili ne poštovati.
Postoji nekoliko razloga zašto je to tako. Jedna od najvažnijih stvari za dijete u svakom odnosu je predvidljivost. Dakle, stvari trebaju funkcionirati otprilike ovako: dijete zna koja su pravila i zna što će se dogoditi ako ih se ne poštuje. Prazna prijetnja podrazumijeva da dijete zna pravila, i s vremenom, uz više praznih prijetnji, nauči da se neće dogoditi ništa ako ih ne poštuje.
Predvidljivost i dosljednost stvara kod djeteta stvara osjećaj sigurnosti, i to sve dok roditelj postavlja razumne posljedice za razumne „zločine“, odnosno nudi objašnjenje za posljedice koje nije samo "zato što sam ja tako rekla.” U idealnom slučaju, posljedice za loše ponašanje bi trebale biti eksplicitno objašnjene i povezane s vrijednostima za koje se roditelj nada da će dijete usvojiti: iskrenost, ljubaznost, integritet, sigurnost…
Dijete koje vidi da se pravila provode dosljedno, znajući da su razlozi objašnjeni i razumni, lakše će usvojiti pravila i ponašati se u skladu s njima. S druge strane, prazne prijetnje udaljavaju posljedice od pravih vrijednosti, jer je njihov cilj zastrašivanje, a ne informiranje. Vrijednost koju dijete uz takav proces razvija je – izbjegavanje kazne.
Kada dijete posluša jer se boji nerazumnih posljedica, to ne znači da će isto ponašanje uslijediti i kada je daleko od roditelja. To samo znači da se boji svojih roditelja. A to nikako nije ono što želiš. To te može dovesti do još lošijeg ponašanja djeteta kad bude nešto starije.
