Trudnoća Trudnica 1816 prikaza 07. rujna 2015.

'Bojala sam se da muž neće prihvatiti dijete sa sindromom Down'

doktor bračni par
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Da nije bilo muža, ja bih vjerojatno riskirala, pustila da bude kako je, ali sam smatrala da je i njegovo mišljenje u svemu tome važno. Tako smo zajedno ipak odlučili da ću ići na amniocentezu, no ja sam se, zbog straha od pobačaja, i dalje lomila u sebi

U našoj akciji 'Podijelite priču' rujan 2015. posvetiti smo pričama o trudnoći. Donosimo vam priču čitateljice koja je željela ostati anonimna, a opisala je, kako sama kaže, najgoru situaciju koju je doživjela u odnosu sa svojim djetetom do danas, kada već ima tri godine.

Podijelite i vi svoju priču o trudnoći!

Željena trudnoća i neočekivani problemi

Moja trudnoća bila je željena i planirana, bez nekih komplikacija i zapravo vrlo ugodna. Samo je jedna situacija bila stvarno teška i kad bih u odnosu sa svojim djetetom do danas tražila najteže iskustvo, to bi bilo ovo. Na testu probira na sindrom Down rezultat krvne pretrage bio je loš. Rizik je bio značajno veći nego što bi bilo normalno za moju dob.

Iako se na ultrazvuku nije vidjelo ništa zabrinjavajuće, moj je ginekolog smatrao da bi bilo dobro napraviti amniocentezu, no ja sam sama trebala donijeti odluku o tome. Do tada nisam ni znala kakva je to pretraga, a onda sam, kroz razgovor s doktorom i čitajući poslije na Internetu, saznala da ta pretraga povećava rizik od pobačaja. Vidjela sam da o toj temi među ženama ima puno strašnih i nerealnih priča, a službeni je stav liječnika da se radi o prilično sigurnoj pretrazi, koja se izvodi rutinski, a pobačaji su rijetki, jedan na svakih 100 ili 200 izvedenih amniocenteza.​​

Strah od pobačaja i unutarnja borba

Sve se to činilo razumno, no mene je ipak bilo jako strah. Bila sam dodatno zbunjena jer nisam znala ni što bih napravila u slučaju da se pokaže da dijete ima sindrom Down. Moj je najdublji osjećaj bio da bih ga rodila i da bi tako bilo dobro. Moj muž je bio više od mene pogođen rezultatima probira i mislio je da bi bilo dobro da ipak znamo ima li beba sindrom Down pa da onda odlučimo da li da idem na abortus, ili ako ga odlučimo zadržati, da se stignemo informirati i pripremiti na takvo dijete. S druge strane, kad ne bih otišla na amniocentezu, brinuli bismo se do kraja trudnoće, a možda je sve u redu.

Da nije bilo muža, ja bih vjerojatno riskirala, pustila da bude kako je, ali sam smatrala da je i njegovo mišljenje u svemu tome važno. Tako smo zajedno ipak odlučili da ću ići na amniocentezu, a kad smo se išli posavjetovati i naručiti za taj postupak u bolnicu, ja sam se i dalje lomila u sebi. Doktorica s kojom sam tamo razgovarala i izrazila joj svoju zabrinutost zbog mogućeg pobačaja, rekla je da će sve biti u redu, da vjerojatno neće biti pobačaja, kao što ni moja beba nema sindrom Down.

Kad smo izašli iz bolnice, plakala sam na putu do auta. Bila mi je prestrašna pomisao da ću napraviti nešto što može tako ugroziti život mog djeteta. I sad mi je preteško kad se toga sjetim.

Najteži mjesec trudnoće

Ipak sam odlučila tome razumno pristupiti, oslanjajući se na službene statistike i povjerenje u liječnike, napraviti pretragu i vjerovati da će sve biti u redu. I kad sam nekoliko dana kasnije bila na amniocentezi, bilo je sve OK, doktori su bili ugodni, pretraga sama po sebi nije uopće bila strašna, a iskreno, ne sjećam se kako sam se osjećala. Moguće da sam se već tada isključila.

Rezultate amniocenteze smo čekali mjesec dana i za to vrijeme smo cijelu tu temu stavili na čekanje. Razgovori o tome bili su teški, a opet nismo mogli ništa riješiti, dok ne znamo. Zapravo se tada događalo ono najgore vezano za moj odnos s djetetom. Budući da smo odluku za dalje planirali donijeti tek kad vidimo rezultate, još uvijek je negdje u zraku visjela mogućnost abortusa, a meni su tu negdje bile i misli da bih se u slučaju da beba ima sindrom Down, a moj muž je ne bude htio zadržati, mogla rastati i sama je odgajati.

Bolna posljedica sve te zbrke je bila da sam se distancirala od svoje bebe, kojoj sam se od početka trudnoće, pa i prije, tako veselila i osjećala povezanost s njom. Ta distanciranost, pomiješana s osjećajem krivnje i nekom općom zbunjenošću, dok sam izvana normalno funkcionirala, obilježila je taj mjesec moje trudnoće.

Kad je poštom stigao nalaz, vidjeli smo da je sve u redu i napokon mogli odahnuti. Dalje je s trudnoćom sve bilo u redu i porod je super prošao, a moje divno, živahno i ponekad naporno trogodišnje dijete je sada tu. Izgleda da još nisam u potpunosti probavila ovo iskustvo, ali znam da ga ne bih ponavljala. Zato mislim da kad opet zatrudnim, iako ću biti i starija i rizik za sindrom Down veći, neću raditi čak ni test probira.

Podijelite i vi svoju priču o trudnoći!

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.