'Odluka o abortusu bila mi je najteža u životu'

Abortus ili namjerni prekid trudnoće u Hrvatskoj je od 1978. godine legalan do 10. tjedna, ali u praksi je ženama često teško dostupan. Sve više ginekologa u hrvatskim bolnicama poziva se na priziv savjesti, a Klinička bolnica Sveti Duh u Zagrebu pridružila se bolnicama u zemlji u kojima više nije moguće obaviti pobačaj na zahtjev pacijentice. Uz to, sve su jače inicijative koje se bore za zabranu pobačaja, pa se organiziraju i molitve ispred bolnica.

Stručnjaci tvrde da se broj pobačaja smanjuje u zemljama u kojima je legalan, pa tako i u Hrvatskoj, a prema podacima iz posljednjih godina, većina žena koje se odlučuju na abortus, već su u braku i majke su. Mi vam donosimo priču naše čitateljice, koja je sada udana i želi dijete, a kad je imala 17 godina bila je na pobačaju.

"Kad sam ostala trudna tek sam napunila 17. Saznala sam čim mi je mjesečnica izostala i osjećala sam se užasno. To saznanje mi je bilo nešto najgore, skrivala sam to od mame neko vrijeme, no mučnine su me otkrile. Isti dan smo otišle na pregled i tada sam bila trudna šest tjedana", ispričala je naša čitateljica koja je željela ostati anonimna.

"S tadašnjim dečkom sam se mogla čuti jednom tjedno i naravno da mi nije vjerovao. Nije ga bilo briga... Što se tiče moje obitelji, znala je samo mama i nije to baš dobro primila. Živjeli smo kao podstanari i bilo nam je teško, nije mi bila podrška i bila je protiv djeteta. Doktorica je bila protiv pobačaja, odgovarala me i odugovlačila je s uputnicama, no eto, obavljeno je. Razgovarala sam i s psihologom i ginekologom, ali to su bili kratki razgovori. U svega tjedan dana sve je bilo gotovo", kaže i dodaje da u bolnici nisu baš bili ljubazni.

"Sjećam se da je anestezija počela popuštati i tada sam sve osjetila, bolovi su bili užasni, ali njih nije bilo briga, drugi dan sam već išla doma", kaže 23-godišnja žena koja je sada u braku dvije i pol godine.

'Svaki dan se sjetim i razmišljam o tome'

"Sada ne prođe niti jedan dan da se ne sjetim toga i tada sam mislila da je to možda bila dobra odluka, ali nije. Imam muža i život za poželjeti, on je to naravno znao od prvoga dana, prešao je preko toga i nikada mi to ne spominje. Definitivno mi je to bila najteža stvar u životu i smatram da sam pogriješila, i da mogu vratiti vrijeme, promijenila bih to. Svakog dana se toga sjetim i kajem se. Žao mi je svih koji su to prošli jer dijete je dar od Boga i to bi trebalo poštivati, tako da mislim da bi svatko tko to želi napraviti, trebao dobro razmisliti", iskreno progovara no priznaje da abortus nije napravila zbog nečijeg pritiska.

"Bila sam maloljetna i išla u školu, tako da je to bilo jedino rješenje, a i zbog financijske situacije. O posvajanju nisam ni razmišljala, htjela sam ga zadržati, ali tek tada ne bih imala nikakvu podršku. Razmišljam o njemu, često ga zamišljam, plačem i tugujem, kada negdje vidim dijete tih godina odmah se sjetim. Takvo bi sad i moje bilo. Termin mi je bio u studenom pa se svake godine sjetim da bismo tada slavili rođendan...", priča.

Mlada žena sada sa suprugom želi imati dijete, ali ne uspijeva zatrudnjeti.  "Imam li sada poteškoća sa začećem zbog abortusa ne znam, jer pretrage su u redu. Poslije samog abortusa ginekolog je rekao da ne vidi je li nešto ostalo i nije mi ništa konkretno rekao, tako da ne znam. Vjerujem da mi možda sada to i stvara problem i samim time što se svakoga dana sjetim", kaže.