Mama četvero djece napisala je iskreno pismo u kojem progovara o porođaju, nerealnim očekivanja, razočaranjima i neopisivnoj sreći. Njezino pismo prenosimo u nastavku...
"Četvrtim porodom konačno sam shvatila da sam cijelo vrijeme progonila fantaziju koja nije postojala. Shvatila sam da nikada nije ni bilo važno kako su se rodile moje bebe, sve dok su se rodile žive i zdrave.
Uvijek sam o sebi razmišljala kao snažnoj i organiziranoj mami - u glavi sam imala određenu sliku kakva mama želim biti i sve svoje vrijeme posvetila sam roditeljstvu i brizi za djecu. Na sve sam uvijek imala spreman odgovor, ali postojala je jedna tema koja me uvijek ostavljala nijemom kad bih se pojavila u igraonici s drugim mamama - porod.
Nakon carskog reza osjećala sam se loše, kao da sam izabrala lakši put
Moja je prva kći rođena carskim rezom. Bila je to odluka s kojom smo se moj liječnik i ja međusobno složili nakon razgovora o svim mogućnostima, ali ipak sam se osjećala kao da sam uskraćena za puno, prirodno, pravo porođajno iskustvo.
Pa kad bi druge mame dijelile svoje porođajne priče - sate provedene u trudovima u rađaoni, tehnike disanja, točan broj naguravanja - tiho sam slušala, osjećajući se kao da nemam ništa čime bih pridonijela razgovoru. Za mene je postajanje majkom bilo relativno lagan i bezbolan proces u operacijskoj sali pod brigom mog vještog liječnika ginekologa. Osjećala sam se loše, kao da sam izabrala neki lakši put.
Savršeni porod zamišljala sam kao sate (možda i dane!) bolnih kontrakcija kroz koje bih trebala disati i meditirati (naravno, bez lijekova protiv bolova ili epiduralne). Moj bi mi partner s ljubavlju tepao dok bih iskorištavala svoju istinsku majčinu moć i u nekoliko brzih tiskanja izgurala bebu van. To sam smatrala pravim porodom i osjećala sam vlastiti porod kao neuspjeh.
Ni drugi porod nije prošao kako sam planirala....
Dvije godine kasnije, kad sam bila trudna sa svojim drugim djetetom, sve je upućivalo na to da ću roditi prirodnim putem. Rano sam liječniku izrazila svoje želje, trudnoća je tekla uredno. Učinila sam sve što sam mogla kako bih ostala zdrava i aktivna tijekom trudnoće - hodanje, plivanje, prenatalna joga, pažljiva meditacija, zdravo debljanje. Bila sam uzorni pacijent.
A kad se utvrdilo da je i moje drugo dijete na kraju trudnoće u krivom položaju s glavicom prema gore, pokušala sam sve učiniti da se to promijeni. Pod vodstvom svog liječnika, pokušala sam s kiropraktikom, sve kako bi nagovorila bebu da se vrati u pravilan položaj.
No, ništa se nije mijenjalo. Moja druga kći ostala je tom položaju i neočekivano je stigla u 38. tjednu, također putem carskog reza. Bila sam shrvana što moj porod nije bio onakav kakav sam planirala.
Mučio me osjećaj krivnje...
Trudovi s mojim trećim djetetom bili su izuzetno teški. Nakon više od 12 sati bolnih kontrakcija, bez spavanja i vrlo malo hrane, rekla sam primalji da mi treba pomoć. Trebala mi je epiduralna. Sada i odmah. Svi oko mene krenuli su u akciju i brzo mi nabavili lijekove za olakšanje boli. Blaženo sam zadrijemala. Mom je sinu trebalo gotovo tri sata da bude isporučen.
Kad se napokon odmarao na mojim prsima, osjetila sam olakšanje. Ali pomiješano s tim i mojom srećom i dalje je bio prisutan i osjećaj da sam nekako podbacila. Bila sam "slaba" i posegnula sam za lijekove protiv bolova. Trebala sam izdržati. Trebala sam ga moći prirodno poroditi. Trebala bih imati…
Bila sam toliko ogorčena zbog toga što nisam postigla "savršeni porod", da nisam mogla cijeniti ono što imam. Troje prekrasne djece. Zdrave i sretne. Jednostavan oporavak nakon svakog porođaja.
Gledajući unatrag, vidim koliko je to bilo smiješno, ali u to vrijeme osjećaj neuspjeha bio mi je vrlo stvaran. Sad znam da će svačiji put do roditeljstva biti drugačiji. Da ne postoji savršen porod. Nema savršenog puta. Ali ono što mi je zaista otvorilo oči za tu istinu bilo je rođenje mog četvrtog djeteta.
Svaki je porod poseban i jedinstven!
Moje četvrto dijete, naše posljednje, rodilo se brzo. Nisam imala vremena za razmatranje epiduralne. Naša četvrta beba rodila se prirodnim putem i to brzinom svjetlosti. Bila sam ushićena! Ali također se sjećam da sam svom mužu uvijek iznova govorila: "Tko bi to učinio više puta ?!" Bol (za mene) bila je gotovo nepodnošljiva.
Tim sam rođenjem shvatila da sam ganjala fantaziju koja nije postojala. Nije bilo važno kako su se rodile moje bebe. Bilo je prednosti i nedostataka u svakom scenariju. Bol i radost bili su prisutni sa svakim porodom. Na neki način, porod je savršena priprema za roditeljstvo - stvari se rijetko odvijaju točno onako kako sumo planirali, a porod svakog djeteta je jedinstven i poseban.
Pokušavam biti nježnija prema sebi ovih dana i eliminirati roditeljske maštarije. Zahvalna sam na svoje četvero jedinstvene djece i njihovim jedinstvenim pričama o rođenju.
I s vremenom shvaćam, s manje očekivanja, sposobnija sam cijeniti i radost i bol roditeljstva."
