Nakon što je dječak iz Metkovića preminuo od sepse, javila su se mnogobrojna pitanja o organizaciji i funkcioniranju hitne službe, ali i domova zdravlja. Potaknuti tragičnim slučajem, pitali smo roditelje imaju li povjerenja u cjelokupni zdravstveni sustav
Poslije tragične smrti devetogodišnjeg dječaka Gabrijela Bebića iz Metkovića, u tamošnji Dom zdravlja upućena je inspekcija Ministarstva zdravstva, a ministar Milan Kujundžić smatra da u ovom slučaju nije zakazao zdravstveni sustav, već pojedinac.
"Strašno je izgubiti bilo kada dijete, a poglavito dijete koje je do prije 10 dana bilo zdravo i gdje ostaje u zraku je li se moglo više, je li propušten trenutak kada se je moglo prepoznavati. U svakom slučaju, ako bi se vidjelo da je sustav zakazao, onda je to odgovornost mene koji sam na vrhu tog sustava i drugih koji su ispod. Ne želim braniti sustav. On ima slabosti koje popravljamo. No u ovome slučaju je stvar osobne odgovornosti", rekao je ministar Kujundžić gostujući u emisiji Nedjeljom u 2.
Naime, prema neslužbenim informacijama, iz nalaza brisa nosa i grla dječaka, koji je u utorak preminuo u KBC-u Split od sepse, dokazano je postojanje virusa H1N1, odnosno virusa gripe A.
Virus je tada zapravo 'otvorio vrata' streptokoku koji je napao cijeli organizam djeteta te je kao posljedica svega toga nastupila smrt.
Četiri puta kod liječnika, dva puta na Hitnoj, nijedan laboratorijski nalaz
Roditelji malog Gabrijela u nekoliko navrata dijete su vodili liječnicima, a nesretni dječak je bio bolestan još od početka prosinca. Pedijatrica mu je propisala antibiotik, a kako mu se stanje pogoršalo preko vikenda, roditelji su ga odveli u Hitnu službu u Dom zdravlja Metković. Međutim, liječnici su ga pregledali i poslali kući, a s obzirom kako u Metkoviću laboratorij i RTG ne rade od subote poslijepodne do ponedjeljka ujutro, nisu mu obavljene pretrage krvi.
Nakon što mu je bilo loše, roditelji su dječaka ponovno odveli na Hitnu gdje im je rečeno da se jave njegovom pedijatru. U ponedjeljak je dječaka pregledala pedijatrica koja je bila u smjeni (njegova je bila u drugoj smjeni) te je odmah posumnjala na sepsu i hitno ga poslala u KBC Split zbog toga što mu je život bio ugrožen. Nakon više od sat vremena, dijete je helikopterom odvedeno u Split gdje je dječak, nažalost, preminuo od streptokoknog šoka.
"Dječak je došao u veoma teškom stanju, stanju sepse i multiorganskog zatajenja. Referentni smo centar i imamo na raspolaganju svu medicinsku opremu. Pokušali smo sve napraviti i borili smo se za njega, no nismo ga uspjeli spasiti", izjavio je prof. dr. Marjan Saraga, predstojnik Klinike za dječje bolesti KBC-a Split za HRT.
Što o povjerenju u hrvatski zdravstveni sustav kažu naše mame?
Kako će na tragični slučaj reagirati ministarstvo zdravstva te tko će snositi odgovornost, preostaje nam tek za saznati.
Međutim, na Facebooku missMAMA pitali smo roditelje imaju li povjerenja u hrvatski zdravstveni sustav, a nažalost - velika većina majki jasno je dala do znanja kako se boji za svoju djecu te da u naše zdravstvo nemaju povjerenja.
Prenosimo neke od komentara zabrinutih roditelja:
Mama Ivana B. podijelila je svoja nesretna iskustva i objasnila zašto ne vjeruje zdravstvu. "Nažalost, ne vjerujem im više niti ono što vidim u njihovim rukama. Zašto? Mama sam dječaka od 7 godina. Prvo, kao bebi s 18 mjeseci dijagnosticiran zloćudan tumor mozga, treći stadij. Tri dana po bolnici po njihovom je dijete u redu, a ja sam kao mlada, previše panična. Kad je bilo 5 do 12 onda su oni bili panični. Drugo, prije dvije godine dječak ima virozu, ali iz prijašnje bolesti sami sebe preduhitruju valjda pa ga odmah šalju na ultrazvuk abdomena i kirurgu. UZV u redu, a tri kirurga - tri različita mišljenja. Mi ni na zemlji ni nebu, a njih trojica se prepucavaju jer prvi kirurg kaže da nema znakove upale slijepog crijeva dok ga treći želi staviti (CITIRAM liječnika) na stol. Kao neki predmet?! Sreća, liječnici u Klaićevoj imaju kulturu, znanje i nekoliko minuta da te saslušaju i dozvole ti da dođeš do rijeci. Dakle, spasili ga liječnici u Zg od najgoreg ishoda prvi puta. A drugi puta ga nisu stavili na stol usred noći kao što bi kirurg u Vž. Proljev dobijem već čim kihne jer se bojim gdje ćemo završiti."
'Što nam vrijede pedijatri ako sami moramo nagađati što je djetetu?'
Mama Ivana F. naglasila je kako liječnici kod svake teže dijagnoze nisu znali kud i kamo s njima. "Užas!!! A da ne kažem da sestre spavaju po noći na dežurstvu dok djeca ostaju bez zraka na pulmologiji... Ne znam više što bih komentirala.... i nikad ništa ne znaju pored sto krvnih nalaza i opet uspiju dat krivi lijek."
Mama Vlatka P. pita se što zapravo vrijedi što imamo pedijatre kad sama mora nagađati što je djetetu: "Kada se malo jače razboli, a da je sumnjivo, idemo odmah za bolnicu jer kraj naših pedijatara mom djetetu nikad ništa nije."
S njom se slaže i mama Marinela Š. i dodaje: "Pogotovo u situaciji kada se specijalizanti prepucavaju preko vašeg djeteta, a doktori više službe ne reagiraju. Zato se i događaju tragedije do kojih u normalnom i zdravom sustavu ne dolazi."
Zabrinutost ne zaobilazi ni buduće roditelje. Trudnica Nikolina Č. čeka svoje prvo dijete i već ju je sada strah: "Iskreno, jako me strah. Mene su 10 godina uvjeravali da nije ništa, a na kraju autoimuna bolest, kako da me ne bude strah za svoje dijete kad se rodi?"
Mame kažu da stanje u inozemstvu nije ništa bolje
Da stanje nije idealno ni u zdravstvu drugih zemalja, potvrdilo je nekoliko mama koje su se iz inozemstva javile s jednakim nezadovoljstvom.
Mama Nita J. naglasila je kako je u Njemačkoj zdravstvo još gore od hrvatskoga. "Imam povjerenja u privatne laboratorije i pedijatre. Srećom to postoji, u Njemačkoj toga nema, a zdravstvo im gore od našega. Smještaj da. Obroci da. Sve ostalo je užas. Ja sam gore vodila trudnoću. Htjeli su me uporno poroditi u 28. tjednu i dalje jer sam imala trudove koje nisu htjeli zaustavljati jer su blizanke dobile injekcije za razvoj pluća u 27. tjednu i mogu preživjeti u inkubatoru", napisala je i dodala kako joj se jedna djevojčica pet mjeseci bori sa kašljem koji je snimila jer nije normalan kašalj, a liječnici su samo rekli da djevojčica ne smije u jaslice. Na kraju je kupila kartu za avion i u Hrvatskoj privatno obavila alergo testove te se ispostavilo da je djevojčica teški alergičar. "Druga blizanka se borila sa intolerancijom za laktozu iz mlijeka sa 9 mjeseci, pedijatar ne daje pretrage nego kapi za spavanje. Ja sama otkrivam problem nakon 3 mjeseci urlanja." Također je dodala kako liječnici ne rade pretrage za krv i urin čak ni kada dijete ima visoku temperaturu.
Iz Irske su se javile mame Katarina H. i Marcela B. i samo kratko poručile: "Dođite u Irsku pa ćete vidjeti što je strah od zdravstva."
Iskustva pacijenata iz Metkovića
Budući da se slučaj koji nas je potaknuo pisati o ovoj temi dogodio u Metkoviću, zanimaju nas iskustva s hitnom pomoći u spomenutom domu zdravlja. Mama devetogodišnjeg djeteta koja je željela biti anonimna ispričala nam je svoje pozitivno iskustvo.
"S djetetom sam prošlog ljeta, u srpnju, završila na Hitnoj pomoći u Metkoviću. Vraćali smo se s mora, bilo je već oko 20:30 sati i ona se u autu počela tužiti da je boli uho. Boli je i boli, ne prestaje kukati. Kako inače ne živimo u Metkoviću već samo dolazimo ljeti, nije bilo druge nego otići na Hitnu iako nisam smatrala da je nešto strašno. Puno se kupala taj dan, pomislila sam da joj je ušlo dosta mora u uho i da preuveličava. Zna to često raditi. Ipak oko 21:30 ipak sam je odvela. Tamo su nas dočekali liječnica i medicinski tehničar. Priznajem, čim sam došla odmah sam počela dramatizirati, rekla kako jadno dijete neizdrživo boli i ako nije problem da joj odmah pogledaju uho. Nikoga nije bilo osim nas. Liječnica je bila mlada i jako ljubazna. Pregledala ju je detaljno, postavila joj dosta pitanja i rekla da se zaista radi o upali. Ne velikoj i strašnoj upali, ali je uho ipak upaljeno. Odmah joj je dala popiti sirup protiv bolova i rekla da izdržimo do ujutro ako možemo pa da odmah idemo kupiti, dvije, tri vrste kapi, ne sjećam se točno koje. Rekla je i da se ne kupa odnosno da ne roni sljedećih nekoliko dana. Također rekla je da ako je tijekom noći bude boljelo da joj dam sirup protiv bolova. Toga, naravno, uvijek imam u 'kućnoj apoteci'. Sjećam se da je liječnica zaista bila dosta angažirana, susretljiva i uslužna i prema meni i prema djetetu, odgovorila na svako postavljeno pitanje. Zaboravila sam joj ime, ali da je vidim prepoznala bih je", rekla nam je mama i objasnila da je upala prošla nakon pet, šest dana, jer su koristili sve što je liječnica propisala.
"Nije bilo drame. S djetetom sam na Hitnoj bila i prijašnjih godina, također ljeti i uvijek je sve prošlo kako treba. Nikad nisam imala primjedbi", objasnila je, ali i dodala da s druge strane poznaje dosta ljudi koji su imali jako neugodna iskustva s tom istom Hitnom, no u tim slučajevima nisu bila u pitanju djeca.
"Ili ih ne bi htjeli primiti uz objašnjenje da oni nisu slučaj za Hitnu ili su danima, primjerice majci dvoje male djece govorili, iako je cijeli vikend dolazila s temperaturom 42, da nije ništa i vraćali je doma. Gospođa je na kraju hitno završila u bolnici u Dubrovniku s teškom upalom pluća", ispričala je. Ovakva iskustva potvrdila nam je i 30-godišnjakinja iz Metkovića: "Nisam često tamo, jer i kad dođem, sat vremena se ispričavam što sam došla. Na očima im vidim pitanje "kojeg vraga si došla". Uglavnom nikakve lijepe riječi nemam za našu hitnu".
Na kraju ponovno dolazimo do istog zaključka: godinama se događa previše tragičnih slučajeva za koje se krivci prebacuju s jednih na druge. Roditelji i općenito pacijenti traže odgovore koje ne dobivaju, a postavlja se pitanje: možemo li od zdravstvenih službi očekivati i imati povjerenja u njih da će nam pomoći dok smo bolesni ili moramo svaki put kad dođemo kod liječnika strahovati da će nas poslati kući? Ipak im u svoje ruke dajemo najvrednije što imamo: zdravlje i život naše djece i nas samih.
