Školarci Slobodne aktivnosti 92 prikaza 01. srpnja 2014.

Odgajamo li djecu koja ne žele odrasti?

mladi
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Ako je danas dio mladih lijen, nezainteresiran i inertan, to nije zato jer su oni takvi sami po sebi, već zato jer im je to okolina ponudila kao sliku njih samih prema kojoj su se modelirali, smatra pedagoginja Maja Jerčić te objašnjava što je to kultura produžene nezrelosti

Neosmišljenost, kratkoročnost i neosviještenost tri su obilježja kulture produžene nezrelosti i sve tri crte pojavljuju se kao uzroci i posljedice onoga što se prikazuje kao identitet novog pa nužno i naprednijeg, mladog, neshvaćenog, buntovnog i modernog naraštaja.

Takav stav implicitno sadržava i nova reklama jednog teleoperatera u kojoj mladi ljudi jasno poručuju kako nemaju plan, niti ga žele imati. Različita tumačenja ove reklame grupirala su se unutar dva tabora: jedan dotičnu reklamu shvaća kao bezopasnu satiričnu kritiku stereotipa i predrasuda spram mladih, dok se drugi zgraža zbog podržavanja i propagiranja određenog vrijednosnog sustava. 

Svaki sadržaj, pa tako i reklamni, ostavlja prostor za različite interpretacije; no promatrajući stvari u kontekstu kulture groteskno produženog djetinjstva i uzimajući kao kriterij osjećaj društvene odgovornosti, barem za najosjetljivije skupine društva, razumljiva je sklonost dijela javnosti da reklamu osudi kao malignu po pitanju doprinosa pretjerano infantilnom životnom stilu dijela mlađe populacije. 

Život bez smisla i plana

Mnogi ljudi smatraju da davanje smisla vlastitom postojanju i življenje života, nasuprot ''strujom vođenog'' spontanog preživljavanja, ipak sadržava neku vrijednost, za mnoge to nije samo romantičarska tlapnja. Ono što je problematično u kontekstu kulture produžene nezrelosti jest to što je djelomično kod mladih nestalo volje i strasti za osmišljavanjem vlastitog života. Planiranje, razmišljanje o budućnosti, ushićenost zbog želja i snova, sve je to ugušeno atmosferom ravnodušnosti i inertnosti.

Iza rečenice ''Nemam plan'' otkriva se, ne trivijalan problem oko izbora škole ili fakulteta, već iščezavanje potrebe za određivanjem ciljeva i osmišljavanje načina kako do tih ciljeva doći, otkriva se malaksalost vizionarskih pobuda. Cijela problematika tako snažno iskazana u tekstu, bojama, likovima i glazbi reklame, u sveukupnoj predstavi, nije smještena u područje kognitivnih mogućnosti dijela mlade populacije, već u područje stava – neenergična nevoljkost kulture produžene nezrelosti degradira njihovu mladenačku misaonu svježinu i potentnost na razinu pukog vegetiranja.

Lažni osjećaj sigurnosti djetinjstva

Nitko od njih ne traži da budu odrasli, da se sutra odsele od kuće i da se svim svojim bićem posvete otkrivanju lijeka za rak, no ne bi im niti trebalo sugerirati da ostanu djeca, oni to više nisu. Ozbiljnije sagledavanje sebe samih i traženje vlastitog životnog puta, može im samo pružiti osjećaj postignuća, smislenosti i zadovoljstva. Podržavanjem nezrelog odnosa prema, prvenstveno sebi samima, potiče ih se da ostanu djeca i time ih se vrijeđa jer im se ne priznaje stvaralačka sposobnost, oduzima im se autonomija i zavarava ih se da je ok, dapače, da je moderno i napredno, ostati nezreli fikus čije planiranje budućnosti ima domet izbora mobilne tarife. 

''Zauvijek ćemo živjeti kod staraca i nikada nećemo odrasti'' ili lažni osjećaj sigurnosti lažne vječnosti roditeljskog gnijezda manifestacija je kratkoročnosti kao obilježja kulture produžene nezrelosti. Kratkoročnost pri pogledu na vlastiti život, osim što je izrazito velike dioptrije tako da je sve dalje od danas ili, u najboljem slučaju sutra, izrazito mutno, spojena je i sa začuđujućom iracionalnošću. Negiranje buduće nužnosti ekonomske neovisnosti i nezabrinutost time kako tu ekonomsku neovisnost postići, poprima razmjere masovne halucinacije.

Dok mladi ozbiljno računaju na to da će financijsku budućnost riješiti dobitkom na EuroJackpotu, istovremeno ostaju sasvim nesvjesni prolaznosti inkubatora roditeljskog doma. Taj odmak od stvarnosti u kojoj vrijeme prolazi i zatvaranje u nestvarnost u kojoj sve ostaje isto, gdje su jedine mijene promjene mobilnih tarifa, svjedoči o snažnoj usredotočenosti na sadašnjost, prekid te ''bajke za velike'', jednom će izazvati frustraciju, a slaba utjeha bit će pronađena u prebacivanju odgovornosti na državu, recesiju, lošu sreću ili nešto treće.  

Odgovornost roditelja i medija

Unutar kulture produžene nezrelosti, mladima je kao oblik misaone aktivnosti predložena zabava u vidu izmjene sličica, divljenja krpicama, praćenja celebrityja, itd. Poticanje takvih površnih misaonih aktivnosti doprinosi stvaranju neosviještene populacije, nezainteresirane za grebanje ispod površine i kritičko mišljenje. Reklama priča i podržava istu tu ideologiju: zadovoljite se zabavom, guglanjem, muzikom na mobitelima, slikama i aplikacijama, što će vam više od toga?! Budite neosviješteni, jer ste kao takvi najbolji potrošači koji trzaju na novu masku za smartphone i najnoviji ringtone za mobitel.

Svrha ovog teksta nije ustanoviti i osuditi namjeru kreatora reklame, već analizirati i interpretirati pozadinu reklame unutar konteksta suvremene kulure mladih. Poznati pedagog Makarenko govorio je: "Strog sam jer te poštujem", što je načelo koje ne smatram lošim za primjenu u kontekstu ove tematike, samo malo izmijenjeno. Mladima je potrebno postavljati visoka očekivanja iz poštovanja prema njima. Ako će ih društvo, roditelji, učitelji, teleoperatori... smatrati za infantilne i lijene pubertetlije željne isključivo zabave, oni će postati i predugo ostati takvi. Ako je danas dio mladih lijen, nezainteresiran i inertan, to nije zato jer su oni takvi sami po sebi, već zato jer im je to okolina ponudila kao sliku njih samih prema kojoj su se modelirali. 

Visokim očekivanjima može se konstruirati jedna druga slika mladih, kojom bi im se iskazalo veće poštovanje od onoga koje sada, degradirani na razinu zaigrane djece s mobitelima umjesto zvečkama, uživaju.  Ta visoka očekivanja, u pogledu njihovih sposobnosti, stavova i ponašanja, ne bi zalutala kada bi se smjestila u ideološku pozadinu reklama budući da mediji svojom sveprisutnošću vrše velik utjecaj na formiranje identiteta mladih, što je svakako pozicija i moć koju bi proizvođači, pružatelji usluga i kreatori reklama trebali odgovornije sagledati.  

Autor kolumne

Maja Jerčić

U počecima rada, kada sam tek započinjala s provođenjem svojih autorskih edukacija i pisanjem stručnih sadržaja, najteže mi je bilo napisati upravo ovaj dio ''o autoru'', zato što sam imala malo toga za napisati. Tko sam, što sam i što sam do sada radila bio je kratak popis rastegnutih stavki. Sada sam u istome problemu, jednako mi je teško napisati dio ''o autoru'', ali iz drugog razloga. Popis je sada predugačak, a konciznost mi nikada nije bila jača strana. Završila sam pedagogiju na Filozofskome fakultetu u Zgrebu. Radim u jednoj ustanovi koja se primarno bavi obrazovanjem odraslih. No, već se skoro desetak godina kao neovisna autorica i predavačica aktivno bavim temama učenja i poučavanja, čitanja i čitalačkih navika te razvoja kreativnosti i kritičkog mišljenja. Tako su nastali programi Učimo učiti za djecu i mlade (za nekoliko dobnih skupina), Učimo učiti za stručnjake (za djelatniku u obrazovanju), Učimo učiti za roditelje koji se organiziraju u suradnji s vanjskim zainteresiranim partnerima ili kroz projekte. Uživam u pisanju i do sada sam napisala brojne stručne članke, dvije knjige: ''Učimo učiti - ŠTO je kvalitetno znanje i KAKO ga stjecati'' (Element) te ''Učiti se može naučiti'' (Alfa). S godinama je i tema medijske pismenosti postala nešto čime se bavim. Tako uživam u pisanju članaka na tu temu te održavanju edukacija, od kojih je zadnja bila održana u okviru projekta POU-a Samobor za nastavnike srednjih škola.  U međuvremenu - u periodu od rastezanja referenci u autorskim karticama do njihovog povećeg opsega, postala sam i mama. Ta je nova uloga aktivirala i mobilizirala jednu drugu stručnu dimenziju mene (no sada i osobno motiviranu) pa su tema roditeljstva i osmišljavanja aktivnosti poticanja ranog dječjeg razvoja, postale sastavni dio mog profesionalnog repertoara. Do prije nekoliko sam godina odgojnim problemima pristupala isključivo teorijski, a kako se sada imam priliku s njima nositi i u praksi, kao izvrsna metoda njihova rješavanja pokazale su se priče. Tako sam za Salveo osmislila i napisala slikovnicu Slonica Nisita gasi požar koja pomaže mališanima u ispuhivanju nosu pomoću aspiratora za nos. Priča je definitivno prirodni jezik djece, stoga s aktivnostima osmišljavanja priča za rješavanje odgojnih tegoba - nastavljam i dalje.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.