Kad si dijete, sve ti predstavlja tragediju. Kasnije oguglaš na većinu stvari i pitaš kako ti je takvo nešto moglo predstavljati stres?! No, ključ je u učenju, kao i uvijek. A tu glavnu ulogu igraju roditelji.
U juhi ima sitnih komadića peršina koje ne voli? Drama. Htjela je ružičastu gumicu, a dobila ljubičastu? Tragedija. Ne uspijeva flipat bocu iako svima uspijeva. Smak svijeta. Realno gledajući, djetetu je svaka takva situacija, posebno ako se događa prvi put – velika i važna. Iz položaja odrasle osobe uglavnom je teško shvatiti zašto je to tako. No, ne moraš shvatiti. Važno je pomoći im da se nauče nositi s tim.
Ono što možeš učiniti jest oboružati svoje dijete tehnikama koje ga uče kako se oporaviti od svakodnevnih problema kako bi kasnije u životu, kada gumice postanu ocjene na fakultetu, a peršin prvo zaposlenje, znalo što treba učiniti. Otpornost je ponašanje koje se uči kroz lekcije i primjere, a djecu uči kako da se, između ostalog, bolje nose sa stresom, razumiju da odbijanje nije važno za njihovo cjelokupno postojanje, te da gledaju na neuspjehe kao na stvari koje ih neće zauvijek slomiti.
Evo nekih postupaka i lekcija za koje stručnjaci tvrde da rezultiraju otpornom djecom, odnosno što čine roditelji čija su djeca otpornija:
Puštaju djecu da se bore
Sva djeca imaju sposobnost razviti vještine koje će im pomoći da budu otporni(ji). No, na nama kao roditeljima je da im damo te vještine i da im poslužimo kao vodiči - da im pomognemo kada se bore s nečim i da im damo više prilika da vježbaju otpornost.
Najgora stvar koju roditelji mogu učiniti je previše „spašavati“ svoju djecu. Vaditi peršin iz juhe, trčati po ljubičastu gumicu… Razumiješ, zar ne? Takvi postupci sprječavaju djecu da nauče kako se ponašati. Drugim riječima, roditelji koji uče svoju djecu da je naporan rad neophodan dio života - a ponekad da je naporan rad zaista težak - su oni koji odgajaju dobro prilagođenu djecu.
Dopuštaju da njihova djeca dožive odbacivanje
Toliko je razloga zašto je jako važno da dijete nauči kako se nositi kada mu se kaže 'ne'. Ako dijete ne odaberu u nogometni tim, možda ćeš poželjeti nazvati trenera i raspitati se ima li načina da tvoje dijete ipak bude u timu… Ali neuspjeh može biti jedna od najboljih prilika da djecu naučiš životnoj lekciji. To je lekcija koja kaže da neuspjeh nije kraj svega, da je dovoljno jako da se nosi s neuspjehom i da kad ne uspiješ, imaš izbor.
Ne odobravaju mentalitet žrtve
Kad djeca imaju problem, može im biti primamljivo da okrive druge ljude. Pao je na ispitu jer mu učitelj nije dovoljno dobro objasnio, na primjer. Roditeljima koji su ionako slabi na svoju djecu može biti primamljivo stati na stranu djece. Ali čak i ako je učitelj loš ili nešto nije objasnio, opasno je to raditi. Roditelji djeci moraju usaditi razmišljanje da život nije uvijek fer, ali da nisu dovoljno jaki da se nose s nepravdom. Mnogi roditelji žele sve učiniti pravednim – da budu na strani svoje djece, da govorimo u njihovo ime, a tim im na kraju zapravo potvrđujemo da su žrtve. To dovodi do naučene bespomoćnosti.
Razgovaraju s djecom o emocijama, ne samo kad je teško
Važno je pustiti djecu da se bore. No, nije pravi način jednostavno im reći da se nose s tim ili ignorirati činjenicu da im je to možda jako teško. Važno je potvrditi njihove emocije i suosjećati s njima. Nije tako teško pronaći ravnotežu u kojoj shvatiš kada se treba povući i dopustiti svom djetetu da se suoči s problemom, ali u isto vrijeme suosjećati. Važno je razgovarati s djecom o njihovim osjećajima dok uče ovakvu lekciju. To će im dati vještine uz pomoć kojih će kasnije u životu moći razgovarati o svojim osjećajima i naučiti se nositi s teškim vremenima.
Pomažu djeci da definiraju svoje emocije
Kad djeca mogu definirati svoje emocije, manja je vjerojatnost da će ih glumiti. Ako dijete može reći 'Ljutit sam', manje je vjerojatno da će te odalamiti nogom u potkoljenicu da ti pokaže da je ljuto.
Drugim riječima, djeca koja ne mogu govoriti o svojim osjećajima sklona su istresati te osjećaje na drugima, što može dovesti do toga da odrasli ne znaju kako se nositi s ljutnjom ili tugom. Kad djetetu pomažeš da se osjeća ugodno kad govori o svojim emocijama naglas, tada mu daješ vještinu razmišljanja o onom što ga uzrujava.
Svojoj djeci daju alate za samoumirivanje
Svaki roditelj može napraviti 'pribor za smirivanje' za svoje dijete. Nisu sva djeca ista, naravno, i ne smiruju ih iste stvari, ali to može biti, na primjer - komplet s bojankom, plastelinom i nekim stiskavcem. Druga opcija mogu biti karte i kockice. Treća mogu biti mini figurice, lutkice. Kad vidiš da je dijete uzrujano, podsjetiš ga da ode po taj pribor.
Dijete ovako uči kako preuzeti odgovornost za svoje osjećaje i smiriti se. Korištenje takvih alata i rutina pomoći će mu da upravljaju i nastave sa zdravim vještinama suočavanja kako stare. To je neprocjenjivo.
Priznaju svoje pogreške, a zatim ih ispravljaju
Roditeljske pogreške prilika su za roditelje da djetetu pokažu kako reagirati na pogreške i daju do znanja da ih svi činimo. Čak i „najbolji“ roditelji s vremena na vrijeme zeznu stvar. Naljute se na učitelja ili viču na partnera ili zaborave učiniti nešto izrazito važno. Važno je da roditelji priznaju vlastite pogreške pred djecom - i tako zapravo rješavaju problem. To pokazuje djeci da, bez obzira na to koliko su tešku pogrešku učinili, ako su iskreni u vezi s njom i pokušaju je popraviti, stvari će krenuti nabolje.
Povezuju vrijednost svog djeteta s količinom uloženog napora
Jedno je istraživanje pokazalo da ćemo nakon dobre ocjene djevojčici češće reći „Dobila si dobu ocjenu jer si marljivo učila.“ Ali kada dječak uspije, reći ćemo češće: „Dobro si odradio to jer si pametan.“ Povezivanje djetetovih rezultata s njihovim urođenim talentom može dovesti do dugoročnih problema.
Kada se previše fokusiramo na ishod, djeca će varati u školi jer misle da je najvažnija stvar na svijetu dobiti peticu, a nije važno kako će to postići. Želimo naučiti djecu da je važno biti pošten, ljubazan i marljivo raditi. Zaista je važno usredotočiti se na njihov trud. Dijete koje odrasta znajući da se sve vrti oko njegovog truda, a ne ishoda, bit će otpornije kad ne uspije ili bude odbijeno.
