Znamo da su djeca čudo, ali nekad nas ipak iznenade svojom snagom, hrabrosti, snalažljivosti. Nekad nemamo što drugo reći, nego se nakloniti malim herojima. Jedan od njih je i 13-godišnji Austin Appelbee.
Iako znamo da djeca mogu sve, iako im to neprestano govorimo, nekad nas svejedno iznenade na najbolji mogući način. Jedan trinaestgodišnjak iz Australije dokazao je da godine ništa ne znače napravivši jednom riječju – čudo. Austin Appelbee preplivao je četiri kilometra po uzburkanom, valovitom moru da bi dozvao pomoć i spasio svoju obitelj.
A kako je došlo do tog? Njegova mama, Joanne Appelbee, bila je na odmoru sa svoje troje djece u gradu Quindalupu i ujutro su se otisnuli na more u kajaku i na daskama za veslanje. More je, činilo se tada, bilo potpuno mirno, ali ne zadugo. U jednom se trenutku more uzburkalo, prevrnulo kajak i napunilo ga vodom, a more ih je počelo "vući" sve dalje na pučinu.
Austin je bio najstariji od troje djece, a kad je mama shvatila da stvari ne izgledaju dobro, znala je da netko mora otići po pomoć. Budući da se mama nije usudila ostaviti djecu same, donijela je najtežu moguću odluku, prenosi australski ABCnet.
"Jedna od najtežih odluka koje sam ikada morala donijeti bila je reći Austinu 'pokušaj doći do obale i potražiti pomoć, ovo bi moglo brzo postati jako ozbiljno'", rekla je. "Znala sam da je najjači i da to može. Nikad ne bih otišla jer ne bih ostavila djecu samu na moru, pa sam morala nekoga poslati."
Austin je najprije pokušao odvući svoju obitelj natrag do obale kajakom, ali to nije išlo. Zatim je pokušao u kajaku veslati prema obali, ali struje su ga vukle sve dalje od obale. Hrabri tinejdžer tada je odlučio obaciti kajak, kao i svoj prsluk za spašavanje, koji mu je otežavao plivanje, te počeo plivati prema obali.
"Pokušavao sam u glavu dozvati najsretnije stvari i pokušavao prebroditi to i ne misliti na loše stvari koje će me omesti", rekao je. "I u tom trenutku, znate, ti valovi su ogromni, a ja nemam prsluk za spašavanje... Samo sam stalno mislio 'samo plivaj, samo plivaj.'"
Na obali se samo srušio
Kad je napokon stigao do obale i osjetio dno pod nogama, samo se srušio. No morao je otrčati i pronaći telefon kako bi mogao nazvati hitne službe.
"Rekao sam 'Trebaju mi helikopteri, trebaju mi avioni, trebaju mi brodovi, moja obitelj je na moru.' Bio sam vrlo miran", rekao je.
Spasilačke službe pronašle su Austinovu mamu Joanne, 12-godišnjeg brata Beaua i osmogodišnju sestru Grace oko 20:30 sati kako plutaju u oceanu oko 14 kilometara od obale. Spasioci su kasnije rekli da im je Austinov detaljan opis kajaka i dasaka za veslanje pomogao pronaći obitelj, a njegovo su plivanje do obale opisali kao "nadljudsko".
Austin je, inače, proplivao s četiri godine i bavi se plivanjem, ali mu je uvijek bilo "prilično zamorno" plivati čak i 350 metara bez pauze. Ova četiri kilometra odradio je, čini se, uistinu nadljudskim snagama.
Mama Joanne rekla je da su njih troje bili u oceanu između osam i deset sati te da su u početku bili puni nade – pjevali su, šalili se i sve pokušavali gledati kao zabavu. Najgore je bilo kad je sunce počelo zalaziti.
"Kako je sunce zalazilo, pomislila sam da je ovdje nešto pošlo užasno po zlu i bojala sam se da Austin neće preživjeti. Onda, kako se smračilo, da, pomislila sam da nas nitko neće spasiti. Bilo nam je hladno, tresli smo se i Beau je izgubio osjet u nogama", rekla je Joanne.
Filmski rasplet
Gotovo filmski, u trenutcima prije nego što su stigli spasioci, Beau i Grace su se odvojili od mame nakon naleta vala.
"Kad je brod došao i pokupio me, vikala sam da je dvoje djece još uvijek u vodi... Pozvala sam Grace i mogla sam je čuti, ali još uvijek nisam čula Beaua. Rekla sam im da ugase motor i odjednom sam čula taj tihi glas i pokupili smo ih i to je bio najbolji osjećaj na svijetu", rekla je Joanne.
No još uvijek nije znala ništa o Austinu, koji se na obali nakon što je sve aktivirao, jednostavno onesvijestio od umora. Kad se probudio, mislio je da nisu uspjeli spasiti obitelj, pa je najednom osjetio veliku krivnju što nije bio dovoljno brz. No, onda je saznao sretnu vijest.
Liječnici su Austinu rekli da mora neko vrijeme hodati na štakama, kako bi se njegove noge oporavile od napora koji je, kažu, bio jednak istrčavanju dva maratona. I ostatak obitelji osjeća posljedice – otečene noge, žuljeve, modrice... No ništa od tog nije vrijedno spomena u odnosu na činjenicu da su – živi.
"Više se bojim mentalnih ožiljaka koje bi ovo moglo ostaviti, ali o tom ćemo se pobrinuti", rekla je mama. "I samo se nadam da se sve to neće kasnije vratiti i pogoditi ih jače nego što bi trebalo. Jer uspjeli smo, živi smo i to je najvažnije."
