Znamo kakve ocjene imaju naša djeca, kada su im treninzi i što imaju za zadaću. Ali znamo li što ih zaista veseli, a što muči? O tome koliko zapravo poznajemo svoju djecu i zašto je važno slušati ih piše dr. Branka Novosel, koja se već gotovo 30 godina bavi neuroedukacijom i mindfulnessom.
Znamo što vole za doručak, s kim se nakon škole druže, što imaju za zadaću i kada im je trening iz tenisa. No znamo li čemu se u jednom prosječnom danu najviše vesele? Što (ili tko) ih je nedavno povrijedio? Jesu li ponosni na sebe? Zbog čega brinu? O čemu navečer u krevetu razmišljaju prije nego što zaspu?
„Kako je bilo u školi?” „Ma dobro!” „Što ste radili?” „Ništa.” „Kako ništa?” „Pa tako... ništa.” „Jesi dobio matematiku?” „Jesam.” „Koliko?” „Pet.” „A što je bilo s onim iz prirode?” „Mamaaa...”
Ovo vam je sigurno poznato. Na kraju smo zapravo prikupili podosta informacija. U školi je bilo „dobro”, matematika je prošla odlično, a postoji i nešto iz prirode što još treba vidjeti. A o tome kako je djetetu toga dana zaista bilo - nismo doznali gotovo ništa.
Je li ga nešto baš veselilo? Možda ga je netko naljutio ili povrijedio? Je li se zbog nečega osjećalo neugodno? Napravilo nešto na što je bilo silno ponosno, a nama to nije palo na pamet pitati – i zato ne dijelimo taj osjećaj s njima? Većina naših razgovora s djecom prirodno je posvećena svakodnevnom životu, zapravo logistici. Jesi napisao zadaću? Gdje ti je trenirka? Što treba donijeti za likovni? Kada pišete test? Tko te sutra vozi na trening?
Tako naime izgleda život ako imamo djecu. Treba misliti na školu i milijun stvari koje uz to idu, na tenisice, treninge, termine kod liječnika ili zubara, rođendane i poklone, ručak i stotinu drugih stvari. Brinemo o njima i tako što vodimo računa o svemu tome, i to je sasvim u redu. Ipak, negdje među milijun tih sitnica lako nam promakne nešto što se ne može vidjeti u rasporedu: kako to naše dijete zapravo doživljava svoj život? Je li uglavnom sretno i zadovoljno ili je u posljednje vrijeme češće sjetno i povučeno? Veseli li se odlasku u školu? Zašto? Osjeća li se prihvaćeno među vršnjacima? Ima li nekoga s kim može biti potpuno svoje, bar jednog pravog prijatelja? Postoji li nešto što ga već neko vrijeme tišti, a nama o tome ništa ne govori? Što ga raduje, što želi, o čemu mašta? Je li zadovoljno sobom ili se sve češće zabrinuto uspoređuje s drugima? Osjeća li se kod kuće dovoljno sigurno da nam kaže i ono za što zna da nam se možda neće svidjeti? To su stvari koje ne pišu ni u školskom rasporedu ni u roditeljskoj grupi na WhatsAppu. A govore nam puno.
Postoji cijeli jedan svijet koji ne vidimo
Što je dijete starije, to ga bolje poznajemo. Naučimo njegove navike, reakcije, način na koji pokazuje da je umorno, gladno, uzbuđeno ili zabrinuto. Katkad je dovoljno da uđe kroz vrata pa već znamo da dan nije prošao najbolje. Uz taj vidljivi, vanjski dio, dijete ima i cijeli jedan život koji ne vidimo, jer se odvija i kada nas nema u blizini.
U školi i na igralištu nastaju prijateljstva, sitne svađe i pomirbe. Netko mu je dobacio nešto o čemu razmišlja cijelo poslijepodne. Zbog nečega mu je bilo neugodno. Uspoređivalo se s drugima jer se osjeća nesigurno. Nečemu se baš veseli. Netko mu se jako sviđa, ali se boji odbijanja. Nešto je prvi put napravilo dobro i nada se da će to netko primijetiti. Dio toga djeca će nam sama ispričati, ponešto će željeti zadržati za sebe, a za neka iskustva još neće ni imati riječi kojima bi ih mogla objasniti.
Kako odrastaju, sve veći dio njihova života više se ne odvija pred našim očima, i to je prirodno. Dijete postupno gradi svoj svijet, svoje odnose i sve jasniju sliku o sebi. Roditeljstvo je u tom smislu pomalo neobično. Nekoga smo donijeli na svijet i poznajemo od njegova prvog dana, a ipak ga cijelo vrijeme iznova upoznajemo.
Dr. sc. Branka Novosel stručnjakinja je za neuroedukaciju, mindfulness i razvoj mentalnih vještina, s dugogodišnjim iskustvom u obrazovanju djece i odraslih.
Ono što vidimo nije uvijek cijela priča
Dijete se vrati iz škole, ljutito baci torbu nasred hodnika i na sasvim obično pitanje odgovori otresito.
„Hej, kakav je to način? Jesmo te tako učili?”
Sasvim razumljiva roditeljska reakcija. Razumjeti dijete ne znači zanemariti granice niti prihvatiti svako njegovo ponašanje. Nakon prve reakcije ipak vrijedi razmisliti što je prethodilo toj sceni.
Je li se posvađalo s prijateljem? Dobilo lošu ocjenu? Je li ga netko ismijao? Je li cijeli dan bilo pod pritiskom? Ili je samo gladno i umorno? Mogli bismo nabrojiti još desetke mogućih razloga i svejedno potpuno promašiti. Ono što vidimo jest ponašanje; ono što mu je prethodilo tek pokušavamo razumjeti.
Upravo zato rečenica „Znam ja zašto si ti ljut” zatvara mnogo više prostora nego „Čini mi se da te nešto jako naljutilo. Što se dogodilo?”
Godine provedene s djetetom ipak nešto znače i često ćemo dobro procijeniti što mu se događa. Vrijedi, međutim, ostaviti mogućnost da nismo pogodili. Dijete koje smo dobro poznavali s osam godina nije sasvim isto dijete s deset. Neke stare brige nestaju, a pojavljuju se nove. Mijenjaju se prijateljstva, interesi, način na koji vidi sebe i ono što mu je važno. Ponekad upravo roditelji posljednji primijete neku od tih promjena, dijelom i zato što imaju osjećaj da svoje dijete poznaju bolje od ikoga. Puno će roditelja to tvrditi.
Kad je sve jednostavno „bez veze”
Djeci nije uvijek lako objasniti što osjećaju. Uostalom, ni odraslima to ne ide uvijek najbolje.
Na pitanje „Pa dobro što ti je?” dobijemo „Ništa”, a na „Kako ti je bilo danas?” ultrakratko „Bez veze”.
To „bez veze” može skrivati svašta. Razočaranje, neugodu, ljutnju, osjećaj nepravde, tugu, dosadu ili samo jedan običan loš dan. Nema potrebe iza svake takve rečenice tražiti neki duboki problem. Dijete tek uči prepoznati što mu se događa i pronaći riječi kojima to može opisati. I baš tu mu možemo pomoći.
„Baš si se veselio tome. Jesi li se razočarao kad nije ispalo kako si očekivao?” Odgovor može biti potvrdan, a može nas i iznenaditi: „Nisam bio razočaran. Bio sam ljut.” Dobro je i jedno i drugo. Ne pokušavamo pogoditi točan odgovor, nego djetetu dajemo priliku da zastane i malo bolje oslušne sebe. Što se zapravo dogodilo? Kako sam se zbog toga osjećao? Što mi je u toj situaciji bilo važno? Emocionalna pismenost razvija se upravo u takvim običnim trenucima, usred stvarnog života, a ne samo onda kada s djecom razgovaramo o emocijama.
Kad nam dijete ispriča problem
„Posvađala sam se s Emom danas.” Roditelju gotovo u dahu počnu nuditi rješenja. Mogla bi je nazvati. Sutra ćete se ionako pomiriti. Ne trebaš se toliko uzrujavati. Imaš ti i drugih prijateljica. Sve to dolazi iz želje da pomognemo. Kada je našem djetetu teško, najradije bismo učinili nešto što će tu teškoću odmah smanjiti, ili prebaciti na nas. Kad se radi o našim problemima, ipak dobro znamo da ponuđeno rješenje nije uvijek ono što nam prvo treba. Ako nekome kažemo da nam je dan bio užasan, odgovor „Ma ne drami, sutra će biti bolje” vjerojatno nas neće osobito utješiti, čak ni ako je potpuno točan.
„Vidim da te pogodilo to s Emom. Što se zapravo dogodilo?” ostavlja više prostora za razgovor. Ponekad je dovoljno poslušati nekoliko minuta prije nego što krenemo tražiti rješenje. Tek tada možemo otkriti da problem uopće nije ondje gdje smo ga na početku vidjeli. Dijete često kroz samo pričanje počne bolje razumijevati što mu se dogodilo, koje je značenje te epizode.
„Mala djeca jedu kruh, a velika srce”
Davno sam čula ovu izreku: „Mala djeca jedu kruh, a velika srce.” Kao mlađoj mami zvučala mi je pomalo dramatično. S godinama sam sve bolje razumjela što zapravo govori.
Kako djeca rastu, uz njih rastu i problemi s kojima se susreću. Dok su mala, mnogo toga možemo riješiti sami ili zajedno s njima. Razbijeno koljeno ćemo očistiti, izgubljenu igračku skupa tražiti, nakon svađe ih utješiti i pomoći im da sutra pokušaju ponovno.
Kasnije stvari postaju složenije. Dolaze ozbiljnija prijateljstva, prve ljubavi, školski neuspjesi, pogrešne procjene i odluke s kojima se ne slažemo. Sve češće se nađu pred situacijama koje ne možemo jednostavno riješiti umjesto njih. Kada odrastu, njihove odluke postaju doista njihove, zajedno s posljedicama koje nose. Roditelju pritom nije lakše samo zato što je dijete veliko. Često je upravo suprotno. I to je roditeljskom srcu teško podnositi.
Zato je jako vrijedno, dok su djeca još mala, graditi odnos u kojem nam mogu doći i onda kada stvari nisu dobro ispale, kada su zabrljali. Nismo li svi barem jednom u životu? Odnos u kojem djeca neće doći k nama samo kada su dobila peticu, pobijedila na utakmici ili učinila nešto na što su ponosna, nego i kada su pogriješila, napravila nešto zbog čega im je žao, srame se, ili su se našla u situaciji iz koje ne znaju naći izlaz.
Voljeli bismo da dijete u takvom trenutku ne pomisli: „Samo da mama i tata ne doznaju”, nego: „Moram im reći. Oni će mi pomoći da vidimo što se sada može napraviti.” To ne znači da ćemo opravdavati sve što dijete učini. Ako je nešto pogrešno, reći ćemo da je pogrešno. Ako je nekoga povrijedilo, trebat će preuzeti svoj dio odgovornosti, ispričati se i eventualno pomiriti. Ponekad će morati snositi posljedice vlastite odluke.
Biti na strani svojega djeteta ne znači da ćemo se složiti sa svakom njegovom odlukom. To znači da pokušamo biti osoba kojoj se može obratiti i kada je zabrljalo, ponekad i gadno. Osoba koja će pomoći da se problem sagleda iz svih kuteva, da se učinjeno popravi koliko se može i da se iz pogreške nešto nauči. Takvo povjerenje ne nastaje nekom čarolijom kada dijete navrši petnaest ili dvadeset godina. Ono se postupno gradi godinama ranije, kroz stotine malih običnih razgovora u kojima dijete postupno otkriva kako reagiramo kada nam kaže nešto što nam se ne sviđa ili što nismo očekivali.
Neće nam uvijek sve reći
Ni uz najbolji odnos s nama, dijete nam neće govoriti ama baš sve. Niti to trebamo očekivati. Kako odrasta, ima pravo na sve više vlastitog prostora i privatnosti. Nešto će nam ispričati odmah, nešto tek nakon nekoliko dana, a nešto će zadržati za sebe.
Neka se djeca najviše raspričaju prije spavanja. Druga u automobilu, kada razgovor ide nekako lakše jer se ne gledamo cijelo vrijeme u oči. Treća će nešto važno izgovoriti dok zajedno kuhate, šećete psa ili se vozite na trening, usred sasvim običnog razgovora.
Zanimljivo je koliko važnih stvari djeca kažu upravo usput. Zato osobno baš i ne vjerujem previše u čarobna pitanja kojima će se dijete „otvoriti”. Mnogo je važniji osjećaj sigurnosti koji se gradi u njima tijekom vremena: mogu nešto reći, i dobro i loše, i netko će me saslušati i pokušati razumjeti što mi se dogodilo.
Jedno pitanje za večeras
Ako biste od svega ovoga htjeli nešto isprobati, ne morate uvoditi novu obiteljsku rutinu niti organizirati „razgovor o osjećajima”. U nekom sasvim običnom trenutku možete jednostavno postaviti pitanje: „Što ti je danas bilo najbolje?” „Je li ti nešto danas baš išlo na živce?” „Što te ovih dana najviše nasmijava?” „Kad bi mogao promijeniti jedan dio današnjeg dana, koji bi to bio?”
Sa starijom djecom zanimljiv će vam biti odgovor na ovo pitanja: „Što odrasli često ne razumiju o djeci tvoje dobi?” Nakon pitanja vrijedi djeci ostaviti dovoljno prostora za odgovor. Roditeljska potreba za instant intervencijom lako nas prebaci prema savjetovanju i „propovijedanju“, dok dijete još nije ni dovršilo svoju priču. Katkad će vaš odgovor biti samo „ne znam” i razgovor će tu završiti. Drugi put ćemo iz nekoliko usputnih rečenica doznati nešto što nam dijete nikada ne bi povjerilo odgovarajući na pitanje „Kako je bilo u školi?”
Kako naša djeca odrastaju, sve je manje realno očekivati da ćemo znati sve što misle, osjećaju i proživljavaju. To nije ni potrebno, jer njihov unutarnji svijet postupno postaje sve više njihov, a naš se odnos s njima mijenja. Vrijedi ipak, uz sve ono što o svojoj djeci moramo znati – rasporede, obveze, ocjene, gdje su i s kim su – sačuvati zanimanje za ono što još ne znamo. Svoje dijete možemo poznavati cijeli njegov život i svejedno se iznenaditi onime što ćemo o njemu otkriti. Pred nama ne raste netko koga smo jednom upoznali i sada ga samo pratimo. Raste osoba koja se iz dana u dan, iz tjedna u tjedan mijenja, upoznaje svijet oko sebe a pritom i samog sebe. A mi roditelji imamo privilegiju biti dio tog puta.
