Žene koje odluče imati velike obitelji često su izložene predrasudama i neugodnim komentarima. Majka troje djece u iskrenom je pismu objasnila kako se nosi sa stigmom koja ju prati jer želi imati mnogo djece. Njezino pismo prenosimo u nastavku.
"Uvijek dobivam uobičajene komentare o tome da imam “pune ruke posla”, "kako sve stižem"...Kad sam bila djevojčica, uvijek sam imala predodžbu o tome kako će izgledati moj život. Možda se čini kao kliše i stereotip, ali moji su se glavni ciljevi vrtjeli oko braka i rađanja djece, puno djece. Neki će možda reći da sam se tako osjećala samo zato što mi je društvo reklo i nametnulo da je to ono čemu trebam težiti, ali mislim da to nije baš pošteno. Mislim da postoje ljudi koji iskreno žele obitelj.
Kad sam bila mlada, mislila sam da mi neće biti problem imati desetero djece. Htjela sam da cijeli nogometni tim trči oko moje kuće, a ja ću biti domaćica i majka koja ostaje kod kuće, i život bi bio savršen. Dvadeset godina poslije, konačno sam se udala za sjajnog čovjeka, a on je znao za moje snove i planove. Udaj se, prva stavka, zatrudni, druga stavka, i upravo smo to i učinili.
Trebalo nam je oko 6 mjeseci za prvu bebu, a onda smo u naredne tri godine dobili još dvoje djece. Znam da troje djece možda nije ono što svi definiraju kao “velika obitelj”, ali mislim da u 2022. godinu to ona jest. Parovi sada iz različitih razloga imaju sve manje djece, tako da danas malo obitelji preživi ima troje ili više djeci. Pravi razlog zbog kojeg mi ljudi obično daju "pogled ispod obrva" je taj što želimo još jedno.
Uobičajeno je da kad izvedem sve troje djece, bilo u park ili u restoran, uvijek dobijem uobičajene komentare da imam “pune ruke posla” i slično. To je osobito često u trenutcima kada se moja djeca ponašaju kao djeca - glasna su, trče okolo i samo se zabavljaju. Posvuda su uvijek isti, pomalo neugodni pogledi stranaca. To je počelo kad sam bila trudna s trećom. Nikad nisam očekivala da će stranci imati tako snažno mišljenje o tome što radi moja maternica, ali stvarno se ne trebam čuditi.
Međutim, nisu me samo stranci podrugljivo gledali i komentirali, to je dolazilo i od strane najbližih - moje obitelji. No, oni su samo bili skloni to učiniti na "dobronamjeran" način. Moji roditelji su imali troje djece, a moja majka je uvijek htjela dočekala milijun unučadi, tako da me nikada nisu baš pritiskali da prestanem s rađanjem. Mama me podsjeća da ako želim još jednu, trebam početi s tim. Moja svekrva je imala dvoje djece i činilo se da je mislila da ćemo nakon drugog djeteta stati. U tom trenutku imali smo djevojčicu i dječaka, pa zašto bismo onda trebali nastaviti? Iako se ne mogu sjetiti stvarnih citata, mogu se sjetiti komentara o tome da je sasvim dovoljno imati dvoje djece.
Evo mog stava o velikim obiteljima, nikoga se ne tiče koliko ja imam djece ili bilo koje druge majke. Svatko ima različite sklonosti i ciljeve. Nadam se da bi ovaj savjet mogao pomoći drugim mamama koje prolaze kroz istu stvar. Ja sam ta koja hrani svoju djecu, oblačim ih, brinem se da peru zube, brinem o njihovom obrazovanju, tako da sam ja ta koja odlučuje o tome koliko djecu mogu imati. Ja sam jedina koja može odlučiti koliko djece si mogu priuštiti i jedina sam koja može odlučiti kada je moja obitelj potpuna.
Moj muž očito ima pravo glasa u vezi s tim, ali čini se da nikad ne dobije iste poglede i komentare kao ja. Male obitelji su super, velike obitelji su super, žene koje odluče da ne žele djecu? Također su super. Živite i pustite druge ljude da žive!
