Matej se rodio u veljači 2015. Naš ovozemaljski anđeo. I kad ga pogledam, u njemu vidim i onog našeg nebeskog anđela. I često se znamo našaliti da je napokon naš. Otplatili smo kredit koji smo digli da bi mogli po njega u Prag. Da, sasvim je naš u svakom pogledu. Rastao je u našim mislima, željama. Rastao je u jednom laboratoriju. Rastao je ispod moga srca
Prebirem papire po debelom plavom registratoru. Pomislim: „Ovo je definitivno najdeblji koji postoji na tržištu.“ Zaklopim ga i shvatim da je u njemu sva moja desetogodišnja borba. Deset godina mojeg života. Deset godina nade, tuge. Uspona, padova. Suza, osmijeha. Boli, uzdaha.
Borba za majčinstvo: Bila sam na 20 medicinskih oplodnji
„Mislim da je vrijeme da krenete razmišljati o preostalim opcijama“, čujem topao glas svog, divnog liječnika. „Znam!“, tiho uzdahnem. „Samo ne znam jesam li spremna na to“, kažem još tiše.
Tu večer krenem guglati pojmove koje sam do sada odlučno odbacivala kao meni nepotrebne. Donacija oocita, Prag, PFC, Pronatal, Zahtjev za liječenjem u inozemstvu, putni troškovi. I tako do ranih jutarnjih sati. Ujutro, ništa odlučnija, shvatim da će moje misli i želje morati krenuti uskoro u ovom smjeru, ako želim ponovno postati majka.
'Pisanje mi pomaže da prihvatim gubitak djeteta'
'Trebala mi je samoća i kad sam bila sama, pisala sam i plakala. Kad su se popodne svi skupili kod kuće, ja sam svoje za taj dan isplakala i svi smo bili bolje', kaže Tihana Kunštek, 46-godišnja autorica romana 'Rekvijem za Lauru', u kojem opisuje svoje pokušaje medicinski potpomognute oplodnje te gubitak nerođenog djeteta, u želji da pomogne i drugim mamama 'anđela'.
Šest mjeseci kasnije, stojim ispred HZZO-a. U rukama Zahtjev za liječenje u inozemstvu, ovjeren od strane mog liječnika. Proljetno sunce mi grije tijelo, no duša još u uvijek u dvojbi između želja i stvarnosti. Uđem u hladno stubište i krenem stepenicama na kat. Vrata pisarnice masivna, teška. Poguram ih kao i sav teret svoje duše i predam svu potrebnu dokumentaciju. Zahtjev, nalaze, zamolbu, sve fakte koji su me doveli u ovu visoku, hladnu prostoriju.
'Vaš zahtjev se odbija'
Rok za odgovor na Zahtjev za liječenje u inozemstvu i financiranje istog je 60 dana. Predstoji nam dvomjesečno virkanje u poštanski sandučić. No koliko čekamo, ovo je zaista maleni komadić nečega što zovemo vrijeme.
Kada je napokon došao taj dan kada smo tu kuvertu ugledali u poštanskom sandučiću, veselo sam utrčala u stan, raskidala papir i krenula čitati. Jedino što sam u tom trenu iste sekunde ugledala je „Vaš se zahtjev odbija“. Eto, još jedan papir više u onom debelom, plavom registratoru. Jedna stranica više u jednom desetljeću.
'Nakon odstranjenja jajovoda i 4 in vitro oplodnje, napokon sam trudna'
Jednom davno sam napisala da sudbina ne može biti toliko prokleta, koliko ja mogu biti uporna. Srećom, pa su nam danas skoro sve informacije dostupne. Tako sam krenula u borbu protiv HZZO-a i priglupih razloga zbog kojih su odbili zahtjev. Razlog je bio da ja, četrdesetdvogodišnja žena, imam jednake šanse ostati trudna sa svojim, kao i doniranim jajnim stanicama. Ha, ha i još jednom ha!
21 neuspjeli postupak potpomognute oplodnje
Šezdeset dana kasnije, nakon što sam im razložila da je 21 neuspjeli postupak potpomognute oplodnje vlastitim oocitama, moja godina proizvodnje te svjetska praksa da se žene koje ne uspiju ostvariti trudnoću iza 42. godine života automatski upućuju na donaciju oocite dovoljan razlog da mi se Zahtjev odobri, isti je nakon žalbe odobren. Teško da je bilo tko mogao proturječiti svim ovim argumentima ili osporiti navedene činjenice. U travnju 2012. mi smo dočekali svoj termin na Praškoj PFC poliklinici, sa svim potrebnim dokumentima.
'Pisanje mi pomaže da prihvatim gubitak djeteta'
Prag – najljepši grad na svijetu, poslije mog rodnog grada. Ljubazan, topao, veseo. Ma naprosto predivan! Klinika – naspram naših, hotel deluxe kategorije. Liječnici ljubazni, stručni, no i naši su zaista takvi. Nisu oni krivi što svatko donosi zakone i odluke umjesto njih. Svi smo krivi.
Izgubili smo dijete
Nakon 8 godina nade, tuge, uspona, padova, suza, osmijeha, boli, uzdaha, tri tjedna nakon naše praške avanture, nalaz beta hcg-a potvrdio je trudnoću. Dokazala sam da se upornost isplati. Dokazala sam da mogu. Dokazala sam da sam bila na pravom putu kada sam se suprotstavila birokraciji, kada i u najvećoj nemoći nisam odustala.
Na žalost, na kraju smo ovu borbu izgubili. Našoj djevojčici se u siječnju 2013. ugasilo srce u 39. tjednu trudnoće. Infarkt posteljice. Izgubili smo bitku, izgubili smo dijete. Životi su nam se potresli od temelja, prema vrhu. No, nismo izgubili rat protiv sudbine. Oplačete, odridate, odtugujete, odbijesnite. Preživite. Nikad ne prebolite, u svakoj sekundi to živite. U svakom udahu i izdahu. Ona je tu. Ne zaboravljate. Samo idete dalje. Život to od vas očekuje, kao i oni koji vas u ovom životu trebaju.
Pismo mame koja je izgubila bebu u 9. mjesecu trudnoće
Početkom 2014. ponovno predajem Zahtjev za liječenje u inozemstvu. Zahtjev je ponovno odbijen. Razlog: Pacijentica svoj zahtjev za donacijom oocite može ostvariti u Republici Hrvatskoj što je regulirano Zakonom o medicinskoj oplodnji.
Eto, to je nešto što ne možete osporiti. Donacija spolnih stanica je zaista regulirana Zakonom o medicinskoj oplodnji. To što Republika Hrvatska nema medicinskih uvjeta ta to, stručnog osoblja za to, banku spolnih stanica, registar donora, donatore i još pokoju „sitnicu“, zakon je tu jasan. Na svaki upit koji sam u svezi toga poslala na sijaset adresa, nikad ne dobih odgovora. Ni od HZZO-a, ni Ministarstva zdravlja, ni Vlade RH. Nikada ni ono – Zahvaljujemo Vam na upitu, odgovoriti ćemo Vam u najkraćem mogućem roku.
Brojim hrpu izgubljenih bitaka, ali rat sam dobila
Mi smo svoju borbu nastavili o vlastitom trošku. Spojili smo, kako mi to volimo reći, medicinski turizam s vlastitim užitkom. Lutanje praškim ulicama, ispijanje piva, davljenje u trdelnikima i praškoj šunki. I baš na današnji dan 2014. nalaz beta hgc-a je ponovno potvrdio svu divotu naše praške avanture.
Dječak ispod duge rodio se u veljači 2015. Naš ovozemaljski anđeo. I kad ga pogledam, u njemu vidim i onog našeg nebeskog anđela. I često se znamo našaliti da je napokon naš. Otplatili smo kredit koji smo digli da bi mogli po njega u Prag. Da, sasvim je naš u svakom pogledu. Rastao je u našim mislima, željama. Rastao je u jednom laboratoriju. Rastao je ispod moga srca.
I znam, svaka borba se isplatila. I ona izgubljena i ona dobivena. Neke borbe će svakako ostati onima koji se i dalje hrvaju sa priglupim zakonima i lijenim birokratima. No ja sam svoj rat dobila.
