Sudeći prema istraživanjima, psovka nije samo dodatan začin rečenici, nego i životu i nikada nije naudila ni djeci ni odraslima.
Neki ljudi smatraju psovke nepristojnim i grubim, drugi radije vjeruju da psovke ublažavaju stres, otupljuju osjećaj boli, njeguju prijateljstvo među vršnjacima i povezuju se s osobinama poput verbalne tečnosti, otvorenosti i iskrenosti. Jedno je sigurno, istraživanja ne lažu.
Ali što je sa psovanjem pred našom djecom? Ukazuje li ta navika na našu iskrenost, našu samokontrolu, našu verbalnu oštroumnost? Ili to samo znači da smo neotesani i nesposobni kontrolirati svoje misli ( i govor).
Jedna je majka iskreno objasnila da se uvijek osjećala strašno krivom kad bi joj pred djecom izletjela pokoja psovka. "Psovanje pred sinovima učinilo me jednom od onih “gadnih, gadnih ljudi”, licemjerom i lošom majkom. Ali, možda sam prebrzo osuđivala sebe. Možda sve te nevezane psovke nisu bile razlog za sram i krivnju koju sam osjećala."
Ako pitate Benjamina Bergina, kognitivnog znanstvenika s Kalifornijskog sveučilišta u San Diegu i autora knjige "Što psovke otkrivaju o našem jeziku, našem mozgu i nama samima", vjerojatno su mnogi roditelji previše strog prema sebi. Zapravo, Bergin kaže da izloženost psovkama uči djecu o “nijansama društva”. Zanimljiv je način na koji Bergin objašnjava psovanje, jer kome ne treba malo obuke kada je u pitanju tumačenje društvenih znakova i prilagođavanje onome što kontekst traži? A ima li boljeg načina da izložite svoje dijete ovim složenim društvenim običajima nego kroz malo neobuzdanih psovki?
Timothy Jay, profesor emeritus psihologije na Massachusetts College of Liberal Arts, ima još uvjerljiviji argument. Jay preuzima prastaru pretpostavku da ljudi koji psuju nemaju dovoljno širok vokabular te ih to sprječava da se izraze na prikladniji, inteligentniji način. Jay smatra da je to "stereotip, koji svaki jezični učenjak poznaje, ali koji nije istinit”.
Zapravo, Jayeva studija iz 2015. pokazala je da netko tko je izvanredno vješt u psovanju može imati veću verbalnu oštrinu i intelekt od osobe koja ne psuje. “Ljudi koji su dobri u "stvaranju" jezika dobri su i u stvaranju psovki”, kaže Jay. “To nije zato što nemaju bogat vokabular – to je zato što imaju širok raspon vokabulara.” Drugim riječima, ljudi koji češće psuju imaju sposobnost da nijansiraju razlike među riječima, što ukazuje na prisutnost većeg jezičnog znanja nego li kod ostatka ljudi.
Dakle, ne samo da je psovanje u redu kada je vaše dijete u blizini - dr. Emma Byrne, znanstvenica i autorica knjige "Psovanje je dobro za vas: nevjerojatna znanost lošeg jezika", vjeruje da je izloženost "sumnjivom" jeziku važan, štoviše sastavni dio razvoja djece. “Kao roditelji trudimo se djecu držati podalje od psovki i grubog jezika”, objašnjava ona. "Čvrsto tvrdim da bismo trebali revidirati ovaj stav."
Ako je psovka doista pokazatelj inteligencije, zašto ne iskoristiti te nestašne riječi i predstaviti ih našoj djeci kao što ih učimo abecedi ili ispravnoj upotrebi škara? Možda je, psovka, tajno oružje koje nam je potrebno da poboljšamo rezultate pismenosti naših školaraca. Ne ilustriramo li baš psovkama domišljatost i fleksibilnost jezika?
Dakle, sljedeći put kada razbijete onu staklenku džema, ne morate vikati “aaajjkksk”, “Dadgummit” ili “kjarcu!” Možete jednostavno otići i pustiti j**** komade da lete. A kada vas predškolac pita što znači psovka koju ste odabrali, samo im recite istinu: to je pametna riječ koju su rekli pametni, zaista pametni ljudi.
