Idealna majka nekad i sad

Nedavno smo imali prigodu pročitati opise svakog tipa majke i djeteta koje odrasta uz takvu majku, pri čemu se opisi naslanjaju na knjigu "The Mother Factor", koju potpisuje britanski obiteljski terapeut i klinički psiholog dr. Stephan Poulter. Prema dr. Poulteru, idealnu majku ima samo 10 posto djece. Pa kaže: "Cjelovita majka... emocionalno je uravnotežena, vidi svoju djecu kao zasebne pojedince i pomaže im da ostvare svoju neovisnost. Ona sama ne mora biti savršeno dobro, ali je, neovisno o emocionalnim okolnostima, posvećena majčinstvu, bez obzira na druge odgovornosti izvan kuće."

'Vjerujte sebi, znate više nego što mislite'

Kada čovjek pročita Poultierov opis cjelovite majke, gotovo da ga začudi zapravo relativno visoka učestalost od spomenutih 10%, dočim se semantika ovakvog idealnog majčinstva zapravo nije mnogo pomjerila od vremena dr. Spocka. Za one koji možda ne znaju, knjiga dr. Spocka (The Common Sense Book of Baby and Child Care) bila je sedamdesetih godina nezaobilazna literatura u kućnoj biblioteci svake iole roditeljski osvještenije obitelji, ne samo u SAD-u i Europi, nego i u bivšoj državi na ovim prostorima.

Doktor Spock je bio – to mu moramo priznati – majstor osnaživanja roditeljskog samopouzdanja, a njegov credo: "trust yourself, you know more than you think you do" kod generacija i generacija nailazi na ogroman uspjeh, jer – mlade i novopečene majke – posebice su potrebite ohrabrenja. Dr. Spock je također tvrdio da je svako dijete "happy" i "outgoing" pa su roditelji paničarili ako im je slučajno dijete bilo introvertirano i povučeno. Razlog tomu je mogao biti – a tko drugi – nego roditelji, sa snažnim naglaskom na majku.  

Još jedan od proklamatora dobrog i poželjnog majčinstva bio je Donald Woods Winnicott, učenik Melanie Klein, a njegova formulacija "there is not such a thing as baby" akcentira centralnu važnost dijade majka-dijete u kontekstu razvojne psihologije. Winnicott je skovao i termin "normalno posvećene majke" ("ordinary devoted mother"), a takva majka zapravo iskazuje identične karakteristike kao i Poultierova "cjelovita majka", samo s time da joj je sada – po isteku šezdeset godina od Winnicottova znanstvenog djelovanja – priznato pravo da ne mora biti savršeno dobro. 

Popis grizodušja

Nećemo pogriješiti ako pretpostavimo da je Winnicott, čiji je znanstveni doprinos razvojnoj psihologiji van svake diskusije, i previše zaslužan za kritičko propitivanje semantike majčinstva. Ako ozbiljno priđemo njegovoj teoriji, teško da će ikojoj majci uspjeti izbjeći svojevrsni "popis grizodušja", jer žene su se tada, a i sada se (s pravom) pitaju: 

•    Poklanjam li mojem djetetu dovoljno pažnje, naklonosti i ljubavi? 
•    Osjećam li se preopterećeno, depresivno i nevoljno pa tim negativnim raspoloženjima štetim djetetu? 
•    Jesam li možda previše kaotična? 
•    Kakva sam ja to "nenormalno posvećena majka" kada me zanimaju i druge stvari koje ne stoje u vezi s djetetom?
•    Jesam li "maskulino identificirana" pa imam problema s primarnim povezivanjem?
•    Ili sam možda prezaštitnički nastrojena? 

Drugim riječima rečeno: Ako se ja kao majka u obnašanju svoje zadaće ne osjećam dobro i poletno, mora da nešto sa mnom nije u redu (samopatologizacija), a za to sam si sama kriva! 

Jer budimo realni – svaka normalna majka jest posvećena, ali o tome ne razmišlja previše. 

U vremenskom slijedu novijih znanstvenih konstrukata "overprotective mother" ili pretjerano zaštitnička majka bit će promaknuta u "shizofrenu majku" koja "izluđuje svoje dijete, stoga što ga – s jedne strane – nesvjesno odbija od sebe, a – s druge strane – svojim manifestnim ponašanjem ga guši ljubavlju".

Senzibilnost i kvaliteta zajedničkog vremena

Općenito bismo mogli reći da su majkama psihoanaliza i psihologija 20. stoljeća dodijelile apsolutnu moć nad psihom djeteta, a to je teret koji nije lako nositi! 

Centralni topos majčinstva s kraja dvadesetog stoljeća je "sensitivity": prijeko potrebna senzibilnost koju majka treba imati u odnosu na dijete. K tome valja pridodati i gotovo neprijeporni imperativ "quality time" momenata, odnosno naglašavanje kvalitete zajedničkog vremena koje majke provode s djecom. 

Općenito govoreći, čini se da se sa svakim nadolazećim desetljećem, katalog zahtjeva prema optimalnom majčinstvu sve više usložnjavao, da je postajao kompleksniji i minuciozniji. Pa tako i što se tiče filigranskih konotacija majčinskog morala. 

Počnite od sebe!

Naslijeđe prvog i drugog vala feminizma, naime, ipak je predstavljalo svojevrsno osvježenje, jer majkama donosi vrlo jednostavan moto: Počnite od sebe! "Početi od sebe" uključivalo je, između ostalog, uvid u deficite i znanstvenog i popularno-psihološkog diskursa gdje se uvijek više bavilo djetetom negoli majkom. Pa su žene, sada usporedo s erozijom normalnih radnih uvjeta, krenule u otkrivanje svoje "Ženske prirode". Prekretnica u pristupu ulozi majke, naime, trebala se dogoditi u momentu osvještavanja društvenih obrazaca androcentričnog patrijarhata u kojem se sve vrti oko moći. 

Činjenica je da još uvijek živimo u patrijarhatu, a o tome koliko je društvo osvijestilo nevidljive centre opresije slobode majčinstva dalo bi se raspravljati. Opasnost koju pokret za "poduzetničkim sebstvom" donosi sa sobom je – osim visoke stilizacije tipa "mlada, zrihtana, fit i asertivna" i ta da se u personificiranu ulogu majke od krvi i mesa mogu nesmotreno ugraditi i svojstva koja per se pripadaju arhetipu. 

Philipp Mofitt izdvaja primjerice četiri osnovne dimenzije arhetipa majke, a one su:

•    majka kao hraniteljica
•    majka kao osnažiteljica
•    majka kao zaštitnica
•    majka kao ona koja uvodi u inicijaciju

Ako ste se prepoznali u ovim ulogama, to je u redu, ali budite na oprezu! Radi se univerzalnim, arhetipskim energijama, a one su nespojive sa singularnim entitetom. 

Usprkos visokim zahtjevima s kojima su se majke morale u bivšim i modernim vremenima suočavati, čvrsto vjerujem da je koncept "poduzetničkog sebstva" dobra polazišna točka za samoosnaživanje i stjecanje samopoštovanja. "Poduzetničko sebstvo" zapravo je samo drugi naziv za "rad na sebi", a "rad na sebi" neophodan je za zrelu ljubav, bez obzira bile mi majke ili ne. 

Vrijeme osnaživanja žena

Naše majke nisu imale pregršt prigoda da se posvete ovoj dinamici samootkrivanja jer su historijski i sociološki svoje majčinstvo izgrađivale u općem zeitgeistu (duhu vremena) koje je – kako je to elaborirala Freudova učenica Helene Deutsch – na psihosocijalni karakter žene upiralo ističući njezine tri dimenzije: pasivnost, mazohizam i narcizam! 

Hvala nebesima, pišemo 2015. i suvremenim majkama je mogućnost "rada na sebi" puno dostupnija. One mogu početi osvještavati mnoge nepoželjne i poželjne mehanizme koje su usvojile bivajući sa svojom majkom i istovremeno otkrivati obrasce koje primjenjuju sa svojom djecom. Tu akciju nije moguće poduzeti u izolaciji i bez potpore. U općoj ponudi radioničnog rada, kontinuirano osnaživanje žena od esencijalne je važnosti.

Jer bez obzira na vjeroispovijest, filozofiju, seksualnu ili rodnu orijentaciju, spiritualni feminizam, ili bilo koji drugi okvir svjetonazora, uspostavlja se da ona biblijska "Voli bližnjega svoga kao samoga sebe" zadire u samu srž formativne dijade svakog ljudskog bića, a to je majka-dijete.