Blago tebi što si muško. Zašto izgovaramo tu rečenicu? Kao da nismo ponosne na to da smo žene, a mi smo i učiteljice, odgajateljice, psihilogice, doktorice, sestre i prije svega majke. Koliko samo toga tijekom dana obavimo! Ujutro posao, a prije posla tisuću malih stvari. Nakon posla čeka nas škola, dječje obaveze, kućanski poslovi, muž koji želi svoje
Danas sam imala priliku, čekajući u redu, čuti razgovor jedne žene i muškarca i onu klasičnu rečenicu koju smo sve barem jedanput u životu, ako ništa drugo iz ljutnje, rekle: Blago tebi što si muško.
Zašto izgovaramo tu rečenicu? Kao da nismo ponosne na to da smo žene, a tako smo posebne. S toliko smo blagoslova podarene. Priroda nam je dala dar da se zbližimo s djetetom od samog začeća. Imamo taj dar, taj blagoslov da čuvamo to malo stvorenje dok je još u nama. Imamo dar da osjetimo igru našeg djeteta dok je još u trbuhu, da razgovaramo s djetetom iako nismo sigurne da nas čuje, onako sigurno i zaštićeno u našem trbuhu. Priroda nam je podarila snagu da izdržmo sve bolove, sve muke i na svijet donesemo prekrasna stvorenja – našu djecu.
Imamo dar da se brinemo i odgajamo našu djecu. Imamo snagu da budemo uz njih u svakom trenutku. Odgovornost da ih odgojimo tako da postanu pravi ljudi – odgovorni i uspješni.
Kakva se ljepota krije u nama! Koliko zanimanja nam je priroda dala! Mi smo i učiteljice, odgajateljice, psihilogice, doktorice, sestre, ali prije svega majke. U nama se krije toliko snage i energije. Koliko samo poslova tijekom dana obavimo. Ujutro posao, a prije posla tisuću malih stvari. Nakon posla čeka nas škola, dječje obaveze, kućanski poslovi, muž koji želi svoje.
Koliko samo neprospavanih noći kad su nam djeca bolesna. Ujutro moramo na posao jer nitko nas ne pita kako smo i možemo li. Ali mi svejedno možemo i to bez prigovora. Koliko puta budemo slomljene kada nas djeca krive za nešto, a ne shvaćaju da to radimo samo za njihovo dobro. Koliko samo suza isplačemo da nas nitko ne vidi zbog boli, zbog brige. Koliko samo puta bolesne i dalje radimo sve kako našim najdražima ne bi ništa nedostajalo (jer mislimo da bez nas ne mogu). Koliko samo puta navečer mrtve umorne legnemo i zaspimo. Mi smo te koje se prve bude i koje zadnje legnu.
Zar ne vidimo koliko smo zapravo predivne? Tako smo nježne, ali tako hrabre i čvrste. Tako smo posebne. Toliko smo sposobne. I kada nam život pruži teške trenutke uvijek pronađemo snagu i vjeru da se dignemo i krenemo dalje još jače i još odlučnije.
Zar ne vidimo kojim smo darovima podarene i koliko smo zapravo posebne? Budimo ponosne na to što smo žene!
