Samo mjesec dana nakon što su objavili vijest kako čekaju treće dijete, bivša manekenka Chrissy Teigen i pjevač John Legend proživili su jedan od najtežih dana u životu. Chrissy je doživjela spontani pobačaj i izgubila bebu u 5. mjesecu trudnoće. Svoje traume, porođaj i oproštaj od sina opisala je u poduljem emotivnom pismu koje tjera suze na oči.
Donosimo ti njezino pismo koje je objavila na Mediumu.
"Nisam imala pojma kada ću biti spremna ovo napisati. Dio mene mislio je da će to biti prije, kad sam još uvijek stvarno osjećala bol zbog onoga što se dogodilo. Mislila sam da ću sjediti u kutu svoje spavaće sobe s prigušenim svjetlima, samo kotrljajući misli. Mislila sam da ću popiti čašu crnog vina, ušuškati se u pokrivač i napokon početi pisati o "onome što se dogodilo", započela je Chrissy svoj esej.
Umjesto toga, pišem s kauča u prizemlju, još uvijek zamotana u deki, ali okružena prijateljima i prženom piletine. Čitam brojne bilješke sa svog telefona - misli koje su mi nasumično dolazile proteklih tjedana. Zapravo, nisam znala kako da ovo započnem, ali bez obzira na to u kojoj sobi ili u kakvom stanju pišem, osjećam da je ispravno započeti sa zahvalom svima. Preplavile su me poruke i svaku sam pročitala sa suzama u očima. Od neznanaca su nam stizale poruke na društvenim mrežama koje su počinjale riječima 'Vjerojatno ovo nećete pročitati, ali..." Uvjeravam vas, pročitala sam".
Nakon što smo izgubili Jacka, shvatila sam da se nevjerojatno brinem da neću moći zahvaliti svima na toj dobroti. Mnogi su podijelili nevjerojatna osobna iskustva, neki dijelili knjige i pjesme. Željela sam zahvaliti svima, podijeliti našu priču sa svakom pojedinom osobom. Ali znala sam da nisam u stanju. Za mene je napomena "nema potrebe za odgovaranjem" bila istinsko olakšanje. Zahvaljujem vam na svakoj od njih.
Jedan od upečatljivih trenutaka tog jutra (ili večeri? nemam pojma) bio je kad sam išla kroz hodnike ispred rađaonica, a John je rekao: "Što je ovo, je l' tu neka je*** zabava?" Morali smo se provesti tuda na drugi kat, ja prekrivena tankom dekom, znala sam da ću proći kroz cijeli porod, te da ćemo se samo nekoliko trenutaka nakon toga morati oprostiti od sina, koji je trebao biti peti član naše obitelji. Oko nas su se ljudi smijali i veselili, ispred naših vrata, razumljivo, jer njima je došao novi mali život i to su slavili.
U tom sam trenutku potpuno shvatila što će se dogoditi i pomirila sam se s tim: dobit ću epiduralnu, inducirat će porod i na svijet ću donijeti bebu staru 20 tjedana, dječaka koji nije imao nikakve šanse da preživi u mom trbuhu (molim vas, oprostite zbog ovih jednostavnih izraza).
Liječnici su mi dijagnosticirali djelomičnu abrupciju posteljice. Oduvijek sam imala problema s posteljicom. Morala sam mjesec dana ranije roditi Milesa jer njegov želudac nije dobivao dovoljno hrane iz moje posteljice. Ali ovo je bila moja prva abrupcija. Pratili smo vrlo pomno, nadajući se da će stvari zacijeliti i prestati. U krevetu sam krvarila i krvarila, lagano, ali cijeli dan, mijenjajući pelene svakih nekoliko sati kad je postalo neudobno ležati u krvi. Zapravo sam postala stručnjak za pelene za odrasle, istinski cijeneći one brendove koji su se potrudili da se ne osjećam doslovno kao posrano dijete.
Mogla sam ove dane provesti u bolnici, ali to ne bi utjecalo na ishod. Još su mi kući dolazili liječnici, koji su mi realno govorili o stanju, a ja sam negativne riječi šutke uvijala u pozitivne, misleći da bi sve moglo ispasti u redu.
Došla je prilično loša noć, nakon ne tako dobrog ultrazvuka. Počela sam krvariti još više od mog nenormalnog krvarenja. Krvarenje je postajalo sve jače i jače. Tekućina oko Jacka postala je vrlo niska - jedva je mogao plutati uokolo. Kasno jedne noći, rečeno mi je da je došlo vrijeme. Isprva sam malo plakala, zatim je to prešlo u jecanje i suze. Dah nije mogao držati korak s mojom dubokom tugom. Čak i dok ovo sada pišem, ponovno osjećam bol.
Zamolila sam mamu i Johna da slikaju, ma koliko bilo neugodno. Johnu, koji je jako oklijevao, objasnila sam da mi slike trebaju, i da ne želim da to moram tražiti. Da to jednostavno mora učiniti. Mrzio je to. Vidjela sam. U tom mu trenutku to nije imalo nikakvog smisla.
Ali znala sam da ovaj trenutak moram zapamtiti zauvijek, na isti način na koji sam se morao sjećati kako smo se ljubili na kraju prolaza, na isti način na koji sam se trebao sjetiti naših suza radosnica nakon Lune i Milesa. I apsolutno sam znala da moram podijeliti ovu priču.
Ne mogu izraziti koliko me uopće nije briga što mrzite fotografije. Kako me niti malo ne zanima da je to nešto što vi ne biste učinili. Ja sam to proživjela, ja sam to odabrala i više od svega, te su slike samo za one ljude koji su proživjeli isto ili su dovoljno znatiželjni da ih zanima kako tako nešto izgleda. Ove su fotografije samo za ljude koji ih trebaju. Misli drugih mi nisu važne.
Kasnije te noći otišla sam u kupaonicu, pogledala dolje u WC (radila sam to mjesecima) i opet se slomila. Sama količina krvi i ugrušaka pokazala mi je točno ono što sam čekala. Bilo je vrijeme.
Nisam sigurna da ću to iskustvo ikad zaboraviti. Ležala sam tamo satima, čekajući da mi kažu da je vrijeme za tiskanje. Ležala sam na boku, mijenjala sam stranu svakih sat vremena, kad god mi je to rekla sestra. Sjećam se kako sam legala na desnu stranu, gledajući nasuprot Johnu, kad su mi rekli da se prebacim. Raširila sam noge i počela se okretati prema Johnu i baš tako, on je bio na izlasku. Liječnici su malo vikali i ... Ne znam što bih rekla, čak ni sada. Bio je vani.
Moja mama, John i ja držali smo ga i pozdravili se, mama jecajući kroz tajlandsku molitvu. Zamolio sam medicinske sestre da mi pokažu njegove ruke i noge i ljubila sam ih opet i opet. Nemam pojma kad sam prestala. Moglo je trajati 10 minuta ili sat vremena.
Ljudi kažu da ovakvo iskustvo stvara rupu u vašem srcu. Svakako je napravljena rupa, ali ispunjena je ljubavlju prema nečemu što sam toliko voljela. Nasumično plačem razmišljajući o tome kako sam sretna što imam dvoje ludo divnih malih mališana koji ovu kuću ispunjavaju ljubavlju.
Plačem i kad se naljutim na sebe zbog nezadovoljstva. Ponekad čitam stvari zbog kojih se smijem. I, uvijek zaboravim da više nisam trudna. Držim trbuh kad hodam uokolo.
Napisala sam ovo jer sam znala da moram nešto reći prije nego što se vratim životu, pa vam iskreno zahvaljujem što ste mi omogućili da to i učinim. Jacka ćemo uvijek voljeti, objasnili smo za njega svojoj djeci, da postoji u vjetru, drveću i leptirima koje vide. Neizmjerno hvala svakome ponaosob - koji ste mislili na nas ili ste nam slali svoje priče. Mi smo nevjerojatno sretni.
