Djeca u restoranu su zapravo uvijek bila zanimljiva i intrigantna tema, samo joj se donedavno nije poklanjalo previše pažnje. Možda zato što su roditelji češće išli bez djece u restorane, možda zato što se djeca nekoć nisu usudila „divljati“ po restoranu, a možda zato što – nije bilo toliko društvenih mreža. Mi smo o ovoj temi razgovarali s mamom kojoj su restorani i profesija i ljubav, Nastasjom Chiarom Petrić.
Kad smo nedavno objavili vijest o jednom američkom restoranu koji je zabranio ulaz djeci mlađoj od 10 godina, brojni su se komentatori složili s odlukom, ali su brojni i negodovali. Zaintrigirala nas je ova tema, pa smo s njom razgovarali s nekim tko je uistinu mjerodavan za ovakvu temu, cheficom i food blogericom Nastasjom Chiarom Petrić koja je ujedno i mama dviju djevojčica – Gaie i Reie.
Da su često u restoranima ne treba posebno isticati, jer i njezin je suprug jedan od najutjecajnijih gastro novinara i konzultanata. I ne čudi zato da im je bilo vrlo važno djecu naučiti lijepom ponašanju u restoranu.
„Moj suprug i ja upoznali smo se u restoranu, zaljubili u restoranu i život nam se i poslovno i s velikom strašću vrti oko restorana. I zato nam je bitno bilo našu djecu vrlo brzo upoznati s gastronomijom na svim razinama, pa tako i ugostiteljskoj. Prvi put kad smo išli u restoran starija je kći imala otprilike 2 mjeseca i to je zaista bio najjednostavniji period za voditi ju s nama u restoran. Ta faza traje do otprilike godinu i pol, a onda se stvar ipak malo zakomplicira kada oni hodaju, trče, zanima ih sve i fokus je uglavnom na tome da ih se zabavi u tom iskustvu,“ priznaje Nastasja, te dodaje: „Iako su djeca - djeca i trebamo im se prilagoditi i shvatiti ih, na nama je odluka hoćemo li ih i koliko često voditi u okruženje koje njima nije predugo zanimljivo.“
No, i njima su početci bili u najmanju ruku zanimljivi. Iako im je, kaže Nastasja, bilo najlakše dok su curke bile male, pa je sve što im treba mlijeko i pelene, znalo je ispasti i potpuno drukčije.
„Sjećam se kad smo bili s mlađom kćeri u jako finom restoranu i poprilično kasno navečer, a ja sam računala da će lijepo spavati na meni cijelu noć, jer je imala svega nekoliko mjeseci. Ali ona se u međuvremenu pokakala pa sam ju prematala na stolcu pored sebe 😂 Srećom nije bilo puno gostiju,“ prisjeća se Nastasja, ali dodaje da nije bilo neke drame jer je njoj taj izlazak tada bio prijeko potreban. „Bila bih i na glavi stajala s njom ako treba samo da sve prođe u redu i da se ja malo opustim.“
No, čim su curke malo odrasle, neprimjereno ponašanje u restoranu jednostavno nije dolazilo u obzir, jer je njima to, odlučna je Nastasja, „apsolutno iznimno bitno“.
„To je dio kulture i naš način života i inzistiramo da se lijepo ponašaju u restoranu,“ kaže Nastasja, te ističe da su i ona i suprug svjesni da su i Gaia i Raia još uvijek male, pa imaju potpuno razumijevanje za to, te im pri svakom odlasku u restoran osiguraju što je potrebno da i njima to na kraju bude ugodno iskustvo. „Ali što se tiče trčanja po restoranu dok ostali gosti jedu, ni za tri života to ne bih dopustila! Na meni je kao roditelju da se prilagodim djetetu u toj situaciji koja nije igralište ili naš stan, ali s druge strane dijete mora znati u kakvom je okruženju i koji je bonton. Ne bih im ni u kazalištu dopustila da trče okolo i smetaju druge ljude, pa tako ni u restoranu,“ odrješita je ova simpatična chefica.
Kad se radi o restoranima koji ne dozvoljavaju ulaz djeci, Nastasja smatra da je to sasvim u redu, te poštuje odluku bilo kojeg restorana koji to donese kao poslovnu odluku. Na kraju krajeva, kaže, ima dovoljno restorana i svatko može pronaći onaj koji mu odgovara, baš kao i kad se radi o adults only hotelima. „To je poslovna strategija za koju postoji dovoljno klijenata kao i za family hotele. Meni je to sasvim ok, ima dovoljno svega za svačije potrebe.“
Budući da su često u restoranima, imali su prilike vidjeti razne goste, ali srećom, nije doživjela da se djeca gosti izrazito neprimjereno ponašaju. No, ističe: „Svakako ne volim vidjeti kada u restoranu dijete urla, baca se i trči okolo, a roditelj ga ni ne pogleda. To mi je zaista na razini da netko dođe na koncert klasične glazbe i sa sobom povede dijete noseći bubnjeve i neuštimani mikrofon. Ne znam kako da drugačije ili bolje usporedim zašto mi to nikako nije u redu.“ Budući da uistinu uživa u iskustvu posjeta restoranu, voli da to bude pravo zadovoljstvo, ali isto tako da i drugi to tako dožive. Djeca to ne doživljavaju jednako, ali zato moraju naučiti pravila lijepog ponašanja.
„Mislim da je jako bitno dijete naučiti bontonu u restoranu, kao i u kazalištu, muzeju, pa i onda kad idemo kod nekoga u goste. To je poštovanje prema onome kome si ušao u dom ili prostor, i mislim da ih to od malih nogu možemo učiti. Ili ih jednostavno prestati voditi. U pamćenje mi se urezalo predivno sjećanje na jednog tatu i sina od cca 10 godina kada su bili zajedno u restoranu, vrlo posebnom od 2** Michelin, i imali uistinu savršeno zajedničko iskustvo jednog takvog dobrog restorana. Nismo odmah ni primijetili da pored nas za stolom sjedi dijete. Bio je veliki gušt gledati ih kako zajedno uživaju u takvom iskustvu i s vrlo dobrim restoranskim manirima.“
Svjesna je da nemaju svi jednak pogled na restorane, ali njima je to, kaže, svojevrsna umjetnost, „a prema umjetnosti imamo tu posebnu vrstu poštovanja i shvaćanja. Moj suprug i ja jako volimo ići u restorane jer nas veseli i opušta, ali ne bi nas opustilo da svakih 5 minuta upozoravamo vlastitu djecu da nas ili sebe ne sramote na jednom takvom mjestu. Zato im osiguramo sve da i njima to iskustvo bude ugodno.“
Pitali smo Nastasju kako se njene kćeri ponašaju u restoranu što se hrane tiče, jesu li spremne reći kritiku ili će uvijek reći da je bilo fino.
„Ako ih pitate kakvo im je bilo jelo, reći će vam bez ustručavanja kao pravi mali kritičari hehe. Meni je to jako simpatično i potičem ih na to da razmišljaju i o tome jelu i cijelom iskustvu na svoj način.“ No, da bi im bilo ugodno sve skupa, uvijek sa sobom ponesu neki zabavan sadržaj za curice. „To su nekad bojice, bojanke, manje igračke, ali na kraju ipak završe gledajući crtiće. Nemam ništa protiv toga u tim situacijama. Po meni bi bilo vrlo dvolično i bezobzirno da od njih očekujem da se ponašaju na određen način ne uzimajući u obzir jesu li razdražljive iz nekog drugog razloga, jesu li pregladne ili čak presite, jesu li možda preumorne za takvo jedno iskustvo.“
Inače, u ovom se možda krije i jedan od trikova koji bi mogao pomoći da dijete u restoranu ostane zadovoljno i da se osjeća ugodno. Osim što je dobro ponijeti, kako smo već naglasili, zabavu u obliku bojanki, slikovnica, papira, igračaka ili, na kraju krajeva, tableta, Nastasja ima još neke trikove, odnosno misli u restoranu i na još neke detalje koji nam možda ne bi pali na pamet.
„Ako je potrebno zatražite da njihovo jelo dođe što prije ili s vašim predjelom, većina restorana ima kruh i ulje odmah na početku, možda možete tražiti da se voda ili sok servira u manjoj čaši za vino pa ih i na taj način uključiti u taj restoranski doživljaj, prošetati s njima kad god postanu nemirni ili tražiti stol na terasi pa da imate malo više prostora za dijete. Ili ih naprosto nemojte voditi sa sobom ako je to nešto što volite napraviti u miru za sebe. Ne vidim ništa loše u tome.“
Upravo tako, budući da dijele ljubav i strast prema restoranima i finoj hrani, i Nastasja i suprug vole si priuštiti i odlazak u restoran bez kćeri, i to prilično često, pa čak i otići na gastro putovanje. U Hrvatskoj ih najčešće vode sa sobom, ali na gastro putovanja redovno idu sami, a tako će i nastaviti još neko vrijeme. Baš kao što nam je nedavno odgovorila i Ida Prester, i Nastasja smatra da jednom kad dobiješ djecu to ne znači da se idućih 18 godina moraš posvetiti isključivo i samo njima.
„U tom bi se slučaju mi kao osobe potpuno pogubili, a da ne pričam da bi nam se brak sveo samo na to da se brinemo za djecu, a ne za sebe. Nama je iznimno bitno imati to vrijeme za sebe, jer prije djece postojali smo mi, i što nam preostaje ako izgubimo to radi čega smo se i spojili. Srećom, nas spaja ljubav za istim interesima i zato nam je jako važno da odlazimo i u restorane i na gastro putovanja sami. Ponovo se povežemo i na taj način jačamo brak. A i poslovno napredujemo, što je svakako velika prednost. Curama je nešto drugo sad puno zanimljivije, tako da svako uživa na svoj način.“
Nastasja ima i jedan savjet za one koji si ipak ne priušte tako često odlazak u restoran.
„Odlazak u restoran je ponekad luksuz, ali popiti kavu dok je još topla ili pojesti sladoled od-do bez da ga morate podijeliti s nekim nije luksuz nego vaše najnormalnije pravo. Ništa se djeci neće dogoditi ako čuju 'Mama će prvo popiti kavu, a onda ćemo krenuti s danom'. Djeca moraju poznavati i vaše granice, a ne samo svoje.“
I slažemo se s njom, itekako!
