Milenijalci su možda prva generacija roditelja koja istovremeno pokušava odgajati djecu i liječiti vlastite rane iz djetinjstva. Odrasli smo između strogih pravila i rečenica koje se nisu propitivale, a danas pokušavamo svojoj djeci dati ono što mnogi od nas sami nisu imali - emocionalnu sigurnost, nježnost i osjećaj da ih se zaista čuje. O toj tihoj, iscrpljujućoj i važnoj promjeni kroz koju prolaze mnogi roditelji danas piše Ivona Vranaričić.
Milenijalci su odrasli uz “zato što sam ja tako rekao”, “nemoj prekidati starije” i “dok si pod mojim krovom bit’ će kako ja kažem”. Bili smo generacija koja je naučila šutjeti kad odrasli pričaju, pojesti sve s tanjura, biti pristojna, zahvalna i, prije svega, poslušna djeca. Poslušnost nije bila samo poželjna osobina. Bila je obavezna.
Mnogi od nas odrasli su uz roditelje koji su vjerovali da dijete treba odgojiti za život koji nije nježan. I iskreno? U mnogočemu su bili u pravu. Naučili su nas odgovornosti. Naučili su nas radu. Naučili su nas, ili bar neke od nas, da se obitelj ne napušta kad postane teško, da se obećanja održavaju, i da se za život treba boriti.
Naši roditelji su generacije koje nisu imale luksuz baviti se emocijama. Radilo se. Štedjelo se. Trpjelo se. Ljubav se pokazivala brigom - punim frižiderom, opranom odjećom, odlaskom na posao čak i kad si bolestan i rečenicom “jesi jeo?”. I mnogi od njih su stvarno dali najbolje što su znali.
I zato mnogi milenijalci danas ne odbacuju svoje roditelje. Mi vrlo često imamo ogromno poštovanje prema njima. Znamo koliko su se odricali. Znamo da mnogi od njih nisu imali ni emocionalne alate ni sigurnost koju mi danas imamo. Ali istovremeno znamo i nešto drugo.. Znamo kako je izgledalo odrastati uz rečenice zbog kojih si naučio potiskivati emocije. Znamo kako izgleda kad te vole, ali te ne znaju saslušati. Znamo koliko odraslih danas ne zna što osjeća jer ih nitko nikada nije pitao kako su! I možda upravo zato svoju djecu odgajamo drugačije.
Mi smo vjerojatno prva generacija roditelja koja ozbiljno sluša svoju djecu. Ne samo da ih sluša - nego ih stvarno čuje. Pitamo ih kako se osjećaju. Pokušavamo razumjeti. Objašnjavamo zašto nešto ne mogu. Ispričavamo im se kad pogriješimo. Učimo ih da emocije nisu slabost, da plakanje nije sramota i da strahopoštovanje nije isto što i ljubav.
Mi smo most između dva svijeta. Jednom nogom stojimo u odgoju u kojem su autoritet i poslušnost bili svetinja, a drugom u nekom ludom svijetu koji nam se ne sviđa, a koji pritom od nas traži emocionalnu sigurnost koju ni sami u npotpunosti nemamo, dostupnost, nježnost, razumijevanje i stalnu prisutnost.
I iskreno? Taj most je strašno dugačak za prijeći. Jer milenijalci su i prva generacija koja otvoreno priča o mentalnom zdravlju. Prva koja ide na terapijebez skrivanja. Prva koja izgovara riječi poput: trauma, emocionalna regulacija, anksioznost i ‘burnout’ na glas, za obiteljskim stolom. Ali smo i prva generacija koja masovno pregorijeva.
Jer pokušavamo prekinuti obrasce dok ih još uvijek nosimo u sebi. Pokušavamo odgojiti emocionalno sigurnu djecu dok istovremeno liječimo vlastito unutarnje dijete. Pokušavamo biti nježni roditelji nakon što smo odrasli uz grube rečenice koje još uvijek odzvanjaju negdje u nama. I zato smo često umorni na način koji se ne može objasniti.
No leđima nosimo posao, račune, roditeljstvo, očekivanja, krivnju i stalno pitanje jesmo li dovoljno dobri. Jesmo li preblagi. Jesmo li prestrogi. Jesmo li previše prisutni ili premalo. Jesmo li svojoj djeci dali sve što nama nije dano. A istina je da većina milenijalaca svaki dan daje više nego što misli da daje! Jer movo nije samo roditeljstvo. Ovo je istovremeno i liječenje djece i liječenje nas samih.ž
Mi smo generacija koja prvi put govori: “Ne želim da me se moje dijete boji.” Ali i generacija koja još uvijek osjeti grč u želucu kad razočara svoje roditelje. I možda upravo tu leži cijela priča o milenijalcima. Mi smo zadnja generacija koja je odrastala iz straha od roditelja. I prva koja pokušava odgojiti djecu bez tog straha, ali i dalje s vrijednostima koje su važne. Ne savršeno. Ne bez grešaka. Ali svjesno. I možda će baš naša djeca jednog dana odrastati bez tereta koji smo mi morali nositi toliko dugo.
Zato, ako stalno razmišljaš o 800 stvari i ne znaš čak ni odmoriti bez grižnje savjesti, ako se ispričavaš ljudima i kad nisi kriv/a, ako ti je teško ili ispod časti tražiti pomoć, postaviti granice ili povjerovati da vrijediš i kad nisi produktivan/na - u istom smo klubu. Jer nosimo posljedice odgoja u kojem se preživljavanje učilo prije emocionalne sigurnosti. A unatoč tome, svaki dan pokušavamo svojoj djeci dati ono što ni sami nismo uvijek dobili. I to je možda najveći dokaz koliko smo, zapravo, uspjeli.
I možda je najteži dio cijele priče to što kroz sve ovo učimo kako istovremenon razumjeti svoje roditelje i kako biti dobar roditelj, dobar partner, dobar čovjek, i znati mjeru. Kako priznati da su nas voljeli najbolje što su znali, a opet priznati i ono što nas je boljelo. Bez zamjeranja. Bez odbacivanja. Samo s tihom odlukom da bol nećemo prenositi dalje. Činjenica je da smo upravo iz njihovog truda, žrtve i nesavršenosti naučili, tj. učimo, što je vrijedno; ali sad znamo da to može i nježnije. Naši roditelji su nas naučili preživjeti. A možda ćemo mi uspjeti naučiti svoju djecu, i pritom sebe, kako se nježno i bez straha voli.
