Svoje kćeri učim da u svim ljudima ima zla

Jedan putopisac, slikar, karikaturist, scenograf i kostimograf, na pitanje novinara u intervjuu kako je to biti "dobrim čovjekom" kakvim ga svi smatraju, spremno odgovora: "U meni ima zla koliko i u drugim ljudima".

Čitajući to, odmah sam sebi htjela pojasniti izjavu koju je dao. Moje misli nastavile su logičnim slijedom... Svaki čovjek, pa tako i dijete, u sebi nosi i dio dobra i dio zla, prvenstveno stoga što je čovjek. No ono što je važno jest želja i trud svakog od nas da ono dobro pobjedi ono zlo u nama samima.

Potom sam shvatila da o tome na neki način želim razgovarati i sa svojim kćerima. Ne jednom, već im to ponavljati kako bi što ranije i što bolje razumjele da je i ono malo "zla" koje nose u sebi upravo čovječno. Usput, učinilo mi se da bi to mogao biti dobar put do riješenja nekih naših već postojećih "problema".

Ljutnja na sebe

Naša sedmogodišnjakinja, osim što jako dobro razumije odnose među ljudima, nerijetko se zna jako i dugo ljutiti na sebe. Ponekad se to očituje na način da nikome ne da da joj priđe i da je utješi, umiri ili bilo što drugo, čak ni meni. S tim se nisam nikada uspjela pomiriti i trebalo mi je vremena da shvatim da se radi o njezinoj ljutnji prema samoj sebi, o neopraštanju sebi što u njoj postoji nešto loše, a što je dovodi do samokažnjavanja izolacijom. S druge strane, to isto dijete u stanju je vrlo jasno detektirati moja neraspoloženja, nerijetko mi u tim trenucima popuštajući s puno razumijevanja. 

Stoga sam uz pomoć jednog događaja pokušala djecu uputiti na prisustvo zla u svakom od nas i što bi s njim bilo mudro činiti.
Bio je to jedan od onih dana kada se nisam osjećala najpoletnije, najeuforičnije i najmotiviranija dječjom igrom pa su mi tako i reakcije prema djeci bile napola primjerene. Budući i mene samu to frustrira jer u sebi još nemam razrađen model kojim bih si opraštala svoje trenutne slabosti, tada u meni najčešće počinje tinjati osjećaj krivnje što ne mogu više i bolje.

Moje neprimjerene reakcije

Jednom me kćer tiho, sebi u bradu, zapitala: "Mama, zašto si nas rodila sve tri?" aludirajući na to kako mi ponekad nije lako sa svima njima. Njezino me pitanje zaboljelo jer sam točno znala razlog njegova postavljanja. Zbog neopraštanja samoj sebi nisam joj smogla snage odmah odgovoriti. Kada smo nekoliko sati kasnije sve četiri sjele za stol okupivši se oko ručka, zasmetao me stol pun igračaka preko kojih su kćeri započele jelo. Svoje nezadovoljstvo zatečenim stanjem na stolu s kćerima sam prokomentirala poprilično mirno iskoristivši priliku da im pojasnim neke stvari – o sebi, njima, ljudima, inspirirana prethodno pročitanim člankom.

Foto: Matite-Olovčice

"Cure, žao mi je što ponekad neprimjereno reagiram na stvari koje nam se događaju. To je stoga što se ponekad jednostavno loše osjećam i teško mi je do kraja iskontrolirati svoje ponašanje. No to nije do vas već je stvar u meni. Tako me neke sitnice koje radite, kao na primjer kada mrvite kekse koje tako s guštom grickate nad tepihom, ponekad zabavljaju, a ponekad smetaju, ovisno o tome kako se tog trenutka osjećam. U takvim situacijama pokušavam priznati sebi da za moje loše osjećaje nisu odgovorni drugi te se trudim ne povrijediti vas. Nekada u tome uspijevam više, a nekada manje. A onda kada mi se omakne pa vas ipak povrijedim, uvijek se nastojim ispričati vam se što prije i potrudim se popraviti stvari. 

Morate znati da svi ljudi u sebi nose nešto dobro i nešto manje dobro. To je sasvim normalno. I ja, i tata, i vas tri, i svi ostali ljudi na ovome svijetu, svi mi u sebi nosimo i lijepe i manje lijepe stvari. Nitko nije samo - dobar. No bilo bi dobro za svakog od nas da se potrudimo prepoznati ono manje lijepo koje nosimo u sebi i da znamo da osim što je ono posve normalno, da se s njim mora naučiti i nositi. Isto tako, važno je da se za svoje učinjene propuste ne kažnjavamo prejako ni predugo, već da što prije poduzmemo korake da ih ispravimo."

U redu smo i onda kada nismo savršeni

A onda se starija kćer nadovezala:
"Mama, Joško (izmišljeno ime prijatelja iz vrtića) to jako često radi."
"Što radi?"
"Jako se ljuti na sebe."
"Rekao ti je?"
"Ne. Primijetila sam. Jednom se u vrtiću posvađao sa slavljenicom rođendana i onda je morao sjesti za odvojeni stol. Dok je tamo sjedio, dugo se vremena lupao po glavi."
"Da,  izgleda da je Joško stvarno bio ljut na sebe i vjerojatno je smatrao da za to mora biti kažnjen. Ne bih voljela da se i vi tako osjećate."

Foto: Matite-Olovčice

A upravo je to ono o čemu sam htjela pisati, da treba izbjeći svaljivanje osjećaja krivnje na djecu (ili nekog drugog) zbog našeg nestrpljenja, neraspoloženja i raznih drugih ne-ova najčešće izazvanih onim 'lošim' koje nosimo u sebi, a koje nismo u stanju prepoznati, prihvatiti i kontrolirati. Upravo tada isplivaju neželjene reakcije i krive poruke upućene našoj djeci. Želim svojoj djeci (kao i sebi) da spoznaju da su sasvim u redu i onda kada nisu savršena, ali da nauče prepoznati, a potom i kontrolirati svoje nesavršenosti, da znaju da je ono 'loše' u njima zapravo u svima nama: ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, mržnja...  i da su svi ti osjećaji potpuno normalni, ali da je važno njima naučiti upravljati. 

Jedan veliki nacrtani pozdrav!
Mama MaTiTe