Solo-mame, iskoristite solo-vikende!

Kao što već i ribe u moru znaju, naporno je biti samohrani roditelj iz milijun i po razloga. Ali tu i tamo među svim tim izazovima pronađe se i poneko zadovoljstvo koje u okvirima standardne obitelji tipa mama-tata-braco-seka-pas nije uobičajeno.  

Koliko god obožavala mog kraljevića i koliko god mi bilo teško pakirat mu ruksak za dva dana kod tate svaki drugi vikend, moram najiskrenije priznat da mi ti slobodni dani dođu kao naručeni za odmorit se od roditeljstva i nositelja glavne uloge životnog uzora mom malenom. Jer, budimo realni, djeca ne rade ono što im mi govorimo da bi trebali, nego rade isključivo ono što vide da mi radimo. Tako da bi u idealnim uvjetima moje greške, ispade, nervoze, neurednost, trošenje, psovanje i slično trebalo svest na najmanju moguću mjeru, kad ih već kao grešni smrtnik ne mogu u cijelosti izbrisat. A i ne želim. Pa ljudi smo! Baš zato se moj najdraži dio života često pretvara u prilično naporan posao. Kao i uostalom svaki posao koji želite napravit najbolje što možete i u kojeg dajete cijelog sebe. 

Vikendi slobode i uživancije

U mom zanimanju vrlo se često, nažalost i prečesto, susrećem sa samohranim mamama koje imaju otpor dopustiti očevima da prema sudskom rasporedu, ili njihovom dogovoru viđaju zajedničku djecu, a pod uvjetom da su oboje roditelja "normalni" i bez prijavljenih slučajeva nasilja u obitelji, često mi se javi upitnik iznad glave kada slušam njihove razloge. Najčešće iza tih razloga stoji jednostavna stvar - strah od samoće: šta će ona radit kada djeca odu tati? Jer su tim mamama cijeli život i svakodnevnica podređeni djeci, nemaju izbora. 

S druge strane, meni su ti vikendi toliko ispunjeni da se ne stignem ni okrenuti, a već je nedjelja. Ma samo da radim ono što mi se hoće, a što inače sinu branim i što pred njim ne bi smjela jer ne predstavljam baš neki primjer, eto mi ispunjenih 48 sati uživancije. Počnimo od malih stvari, kao ostati u krevetu jedan sat duže bez potezanja za rukav, pa doručkovanje na miru i nakrcavanje palačinke s tri puta više namaza nego inače (jer kraljeviću uvijek prigovaram kada sebi stavi previše), i ono ultimativno zadovoljstvo koje ni pod razno ne smijem sebi dopustit u njegovoj nazočnosti - polizat žlicu (ili nedajbože nož) od ostataka nutele. A cijelo jutro svira s radija baš ono što se meni sviđa - bez pozadinske zvučne kulise Peppe Pig ili Madagascara.

Sad mogu sve što želim!

Mogu ručat kad hoću, šta hoću, s kim hoću, bez držanja nutricionističkih predavanja o važnosti  povrća i uravnotežene prehrane i ponavljanja po ko zna koji put da se "gulozarija" (slatkiš, op. aut.) može dobit tek nakon što pojede cijeli tanjur. Mogu prelazit cestu gdje nema zebre ili potrčat preko prijelaza dok se još ne upali zeleno na semaforu, mogu jest kekse na kauču, gledat tv do ponoć i po - i to ono što ja hoću bez kompromisa "sad ti možeš jedan crtić, ali onda ću ja moju seriju".

Kako se i očekuje od mene kao savjesnog roditelja, kraljeviću je dnevno vrijeme na kompjuteru ograničeno na 15 minuta, a u paketu s ograničenjem dolazi i redovito očitavanje bukvice kako je to štetno za oči, za mozak, za mišiće, kako samo glupani stalno vise na kompjuteru i igraju igrice. A onda se mali jedno jutro probudi ranije i nađe mene na laptopu kako tipkam početak ovog teksta ranom zorom. Ko curica koju je tata uhvatio na djelu da liže kremu s torte u frižideru, samo sam pod budnim okom njegovog prijekornog pogleda snuždene face ugasila kompjuter i otišla nazad u krevet. E tu sam na svojoj koži osjetila onu staru istinu da mi zapravo učimo od djece. 

Slobodni vikendi imaju još prednosti - izlasci, koncerti, izleti, slobodni sati koje mogu provest na kavama s prijateljicama, a bez razmišljanja o tome kako opet moram molit baku da ga čuva. Kaže mi jedna solo-mama da ona te vikende iskoristi za očistit kuću, ispeglat robu, oprat prozore i slično. Te radnje gledam ipak obavljat kad me mali vidi, da ne misli da je Zubić vila usisala stan, a uskršnji zeko opeglao robu, čak i on sam pomogne i sprejom očisti prozore.

Mame zaslužuju beneficirani radni staž

Zato je meni bliža ideja posvetiti solo vikende sebi i svojim guštima. Normalno da bi bilo idealno da nije sve ispalo tako kako je, ali kad već je, zašto ne bi od limuna napravili limunadu. I to s puno meda. Na kraju krajeva: "sretna mama - sretno dijete".

Da se razumijemo, obožavam još i više one vikende koje provodim s kraljevićem. Naše zajedničko slobodno vrijeme, igre skrivača, piknike u maslinama, izlete u prirodu, odlaske na plivanje, bicikliranje, zajedničko pripremanje kolača, ne bi mijenjala ni za što na svijetu. Ipak, kada sve to trebate odraditi sami, koliko god u tome uživali, ako dajemo svoj maksimum s idejom da odgajamo mala bića da budu samostalne, samosvjesne i suosjećajne osobe, roditeljstvo često podsjeća na hod po žici.

Zato je u redu da nam se prizna beneficirani staž i odobri makar jedan vikend mjesečno slobodan. Mali ionako uživa s tatom u njihovim "muškim" poslovima. A mama između kava na rivi, čitanja bilo čega osim slikovnica, joge i meditacije još stigne napisat i ovu kolumnu.