Okreće glavu od mene i ne želi me uopće gledati. Očito je da me ne prepoznaje. Vežem kosu, skidam naušnice i uzimam ga da ga dojim uz pomisao da će me onda prepoznati. Ne, on okreće glavu, ne želi prihvatiti dojku, počinje plakati, a time se i moje oči pune suzama
Nedavno smo bili pozvani na dvije svadbe u razmaku od mjesec i pol dana. Bilo me strah odlaska na svadbu iz više razloga. Jedan je jer nisam znala kako će se moj sin ponijeti u toj situaciji budući da ga jako rijetko ostavljam na čuvanje. Ukupan broj ostanaka bez mame i tate u njegovih deset mjeseci se može izbrojati na prste dvije ruke. Drugi je razlog bio što nisam znala kako ću se ja osjećati, hoću li se moći opustiti i uživati u veselju s mladencima. A treći razlog je bio jer su u pitanju slavonske svadbe. Svatko tko je bio na i jednoj slavonskoj svadbi zna o čemu pričam - glasni tamburaši, bećarci, barem 450 duša na večeri, cika, vriska i galama. Odluka je pala da ga na prvu svadbu vodimo sa sobom preko dana pa dalje kako se situacija bude razvijala.
Bila sam užasno nervozna, nije mi se uopće išlo i skoro pa sam počela izmišljati razloge da ostanemo doma. Preko dana se naš dječak jako lijepo snašao. Malo su ga uplašili tamburaši na trenutak, ali vrlo brzo se snašao u situaciji. Smješkao se i znancima i neznancima, bilo je očito da je uživao pa sam se i ja ipak malo opustila. Gledajući muža kako u naručju drži našega sina i ponosno se šepiri pred društvom i u meni se uzburkao ponos, a srce naraslo na veličinu trokatnice. Navečer smo ga odlučili ostaviti sa svekrvom uz obećanje da smo već do 23 sati kući.
'Bio je budan i ljut što me nema'
Naime, naš je dječak u to vrijeme imao osam mjeseci i nije baš najbolje spavao i noću mu nije značio nitko ništa, osim mene. Mi smo otišli na večeru oko 20 sati, a on je šutke ostao u bakinom naručju. Nisam se mogla opustiti nikako iako sam znala da je ostao u dobrim rukama. Ruka mi je stalno letjela prema mobitelu u strahu da sam propustila poziv. Kako smo se i dogovorili, nešto prije 23 sati smo nazvali kući, a svekrva je već bila u borbi sa našim prvorođencem. Bio je budan i jako ljut što me nema. Brzinom munje smo se pokupili, pozdravili mladence i požurili doma. Večer je dalje protekla poprilično burno, budući da se naš mali stalno budio u strahu da me opet nema. S dozom grižnje savjesti i gorčinom u ustima i ja sam usnula.
Druga svadba je bila na redu početkom lipnja. Kako je sad bio malo veći i malo kasnije išao spavati budući da smo ga prebacili na "ljetno vrijeme" odluka je pala da ga pripazi moja mama uz pomoć sestara i tate. Mislili smo kako će im biti lakše zabaviti ga budući da ih je više, u odnosu na svekrvu koja je bila sama. Odlučili smo otići samo na večeru. Spremila sam njega, potom na sebe nabacila nešto šminke, svečaniju odjeću, raspustila kosu i stavila malo parfema. Nisam to učinila od poroda i moram priznati da mi je laskao suprugov pogled i komentar da me već dugo nije vidio tako sređenu. Oko 20 sati smo ostavili naš mali paket kod moje mame, i dogovorila sam se njom da ću doći oko 21 sati nadojiti ga i uspavati.
'Okreće glavu od mene i ne želi me gledati'
Sve je teklo glatko, on je ostao bez problema, tetke su ga odmah uhvatile u ruke i nastupila je igra, vriska i veselje. Malo sam se podružila u sali s društvom i oko 21 sati sam krenula do mame uspavati ga. I kad sam došla nastupio je šok. Ulazim u kuću uz osmijeh jer vidim da je i on veseo. Prilazim mu i pružam ruke, a on me ozbiljno gleda i ne veseli se mome zagrljaju kao inače. Dapače, okreće glavu od mene i ne želi me uopće gledati. Očito je da me ne prepoznaje. Vežem kosu, skidam naušnice i uzimam ga da ga dojim uz pomisao da će me onda prepoznati. Ne, on okreće glavu, ne želi prihvatiti dojku, počinje plakati, a time se i moje oči pune suzama.
Mama smiruje situaciju, uzima ga i ostavlja i mene da se malo saberem. Nakon par minuta ga uzimam, on ponovno negoduje i nakon što smo se silno borili ipak prihvaća dojku, dojim ga na stojeći i čekam da se dogodi refleks otpuštanja mlijeka i da konačno osjeti da sam to ipak ja. Dojeći je jadničak i zaspao. Otišla sam nazad u salu i čekala da me mama pozove da se probudio. To se i dogodilo oko 24 sati. Srećom pa je svadbeno slavlje bilo u mjestu gdje stanujemo i do kuće mojih roditelja smo imali čitavih dvije minute vožnje.
'Neka druga gospođa htjela ga nahraniti i uspavati'
Kad smo ušli, mladić nije bio uplakan, ali svejedno opet nije htio meni. Suprug ga je ponio, i brinuo se o njemu dok sam ja vozila doma. Praktički sam utrčala u kuću, kupaonu, skinula odjeću, šminku i parfem, svezala kosu i kad sam se pojavila takva u spavaćoj sobi, osmijeh moga sina se razvukao od uha do uha. Pružio mi je ruke i uzela sam ga, u miru nadojila nakon čega smo zaspali. Vjerojatno smo spavali cijelih sat vremena dok se nije ponovno razbudio, ali ništa mu tu noć nisam zamjerala jer je jadnička neka druga gospođa htjela nahraniti i uspavati. Kakav li je to samo šok bio za njega?!
Za par dana odlazimo na svadbu u Hercegovinu. Bit će s nama cijelo vrijeme i uopće me nije strah kako ćemo to. Mislim da mi je ipak veći problem ostaviti ga nekome. Znam, mnogi kažu da to nije neka frka, još pogotovo jer počinjem raditi za dva i pol mjeseca. I mnogima nije neka drama što me nije prepoznao, ali meni je u tom trenutku to bio takav šok da nisam mogla doći k sebi. Zato se nadam da će mu se na idućoj svadbi više svidjeti i da ćemo svi skupa uživati jer ćemo biti zajedno. I već vidim da će i samo putovanje i svadba biti jedna nova pustolovina za ovaj veseli trojac.
