Već sat vremena nakon ulaska u Gardaland smo počeli kolutati očima na kosture, umjetne grobove, bundeve, kilometarske paučine i hostese s umjetnim vampirskim zubima pa smo treći dan pobjegli na Lago di Garda. Tamo se Marko, čekajući pizzu, sprijateljio s labudovima pa je jednog doveo u restoran
Kad sam urednici Klokanice prije mjesec dana obećala izvještaj o jesenskom pohodu na Gardaland, imala sam na umu kako će to izgledati. Puno šarenih slika na kojima se cerekamo sa zelenom maskotom, hvalospjevi o dobroj organizaciji i adrenalinskim ludostima, upute čitateljima kako treba ići baš u vrijeme Noći vještica. Park tog dana iznimno radi do ponoći, pa za cijenu dnevne ulaznice dobijete 6 sati ludovanja gratis.
Da i ne spominjemo raznorazne tzv. Halloween-ske ukrase, jesenske boje, lišće koje šušti pod nogama, vrući kakao i muffin kad se spusti sunce... Bilo bi tu sigurno riječi i o gardalandskoj gastro ponudi i praktičnim savjetima tipa "obvezno uzmite fast pass (brzu propusnicu) za dane vikenda", djeci napišite na naljepnicu na jaknu njihovo ime i vaš broj mobitela jer su gužve i šanse gubljenja nasljednika iz vida prilično velike, iskoristite popuste za ulaznice kao gosti Gardaland resort-a i slično.
Dugački redovi
E, pa ne ovaj put! Već sat vremena nakon ulaska u park smo počeli kolutati očima na kosture koji bi nas zaskočili iz svakog ugla, na umjetne grobove, bundeve, kilometarske paučine, hostese s umjetnim vampirskim zubima dok sa zvučnika u navodno najkatoličkijoj zemlji na svijetu koja sljedeći kalendarski dan veliča pokojne duše, na cijeli glas odzvanja veselo-jeziva dječja pjesmica brzinski skladana za vještičju noć "La notte piu lunga".
Većina restorana u parku bi se mogla opisati kao fast-food dvorane u kojima, nakon što ste za vožnju na Atlantidi čekali oko sat i pol, možete čekati još sat i pol da dođete do hrane, ili bolje rečeno do nečeg friganog i stisnutog u kiflicu iz vrećice s listom salate ako imate sreće. Sreća da gotovo sve vožnje kod ulaza imaju ekrane na kojima piše koliko minuta ćete otprilike čekati da dođete na red pa, kad vidite brojke 60-80, možete se samo okrenuti na peti i tražiti drugu pustolovinu. Al' ajde ti to objasni šestogodišnjaku jer eto baš sad hoće na Colorado brzace ili na Mamut vožnju po umjetnim bespućima Aljaske. I nevjerojatno kako je sve to strpljivo čekao!
Jezero – melem za srce i dušu
Eto, jedna dobra stvar u Gardalandu je da takve nestrpljivce kao što je moj uči strpljenju i čekanju. Ma niti jedan jedini prigovor na čekanje čula nisam. Hm, sad kad vratim film, možda je to bilo zato što sam mu odmah na početku 67-minutnog reda objavila da mi ne pada na pamet stajati tu kao budala s ostalim budalama radi pet minuta tamo neke vožnje i još to vrijeme slušati prigovore s kata niže (njegove). Samo nek ga čujem "Mamaaaaa, koliko još?" i napuštamo red iste sekunde.
Dok god smo imali grickalica u ruksaku i našli drugo dijete u redu blizu nas da se malo zabavimo, uglavnom nije bilo problema. Mali je skužio da oko nas nema Hrvata i da može psovati, rekli mi na dalmatinski "beštimat" i govoriti ružne riječi pa si je dao oduška i ludo se zabavljao iskorištavajući priliku, jer "Mama, ali tu ti svi govore talijanski, niko me ne razumi!".
Iako smo u Gardalandu planirali biti tri dana, naši živci ne bi više izdržali Halloween vikend, kilometarske redove i jezive tematske pjesmice, a naši želuci hamburgere, šećerne vune i odvratno smeđe gazirano piće (bez konzervansa i umjetnih boja, ma daj!) koje iz principa ovdje neću reklamirati imenom i prezimenom.
Treći dan smo pobjegli na obližnji Lago di Garda. U glavi nam je još bubnjalo, crijeva su nam još krulila pa je jezero bilo kao melem za srce i dušu, uživali smo u šetnji, pogledu na obližnje planine i prvom pravom obroku od dolaska u Italiju.
Čak je i Marko, neobično za 6-godišnjaka, od boravka u parku i oko parka, najbolje zapamtio događaj na jezeru kojim sam ostavila kao trešnju na kraju.
Šalu je shvatio ozbiljno
Dok smo baba i ja sjedile u restoranu, uživali u talijanskoj spizi, mirisima i okusima, slušajući violinu koja je svirala u blizini i prepričavajući (ne)zgode iz parka, Marko se iskrao do jezera i ponio sa sobom šaku grisina jer je na obali ugledao labudove pa se želio s njima zabaviti dok mu ne dođe pizza. Njemu očito ni nakon tri dana fast fooda nije bilo do "prave" hrane. Sprijateljio se s najvećim i najdebljim labudom, bacao mu grisine, slikao se njim i uzbuđeno skakutao i smijao se kada bi ovaj zamahao krilima promjera oko 2 metra.
Kad je napokon došla pizza, a Marko i dalje odbijao doći za stol i ostaviti labuda, zvali smo ga da dođe i u šali mu rekli: "Dovedi ga vamo", a on na to "Dobro!". Ali, iako sam u mnogim pedagoškim priručnicima pročitala da se s djecom ne treba "ironično" šaliti, tu sitnicu smo ovaj put previdjeli. Uvalili smo mu komad pizze da ga jede putem kad već neće za stolom.
Ali tko je mislio da će se mali divljak nakon pet minuta pojaviti na vratima restorana među finim ljudima u bundicama i obiteljima na nedjeljnom ručku i to s – labudom! Mladi gospodin je doslovno shvatio da će mu labud praviti društvo i komadom pizze ga mamio od jezera do restorana, a ovaj se gegao za njim gledajući pohlepno u hranu i to prilično lošu pizzu u domovini pizza. Za grand finale Marko je otvorio vrata i ubacio preostali komad u restoran, nadajući se da će labud ući za njim. Sreća pa je labud bio pametniji od njega.
Ne moram niti reći da su se svi ljudi ustali sa svojim mobitel-televizija-kamera-računalo sustavima popularno zvanim smartphone, snimali gore opisanu scenu, konobari su nas proklinjali na ionako već prenagužvanom nedjeljnom ručku, baba je umirala od smijeha i nije mogla doći do riječi. Marko se čudio u čemu je problem, pa rekli smo mu da ga dovede, labud se čudio još i više, a ja sam ih istjerala iz restorana i brže bolje zatražila račun da se što prije izgubimo i u ime isprike ostavila 15 % više.
Koliko god se mi crvenili u tom trenutku, činjenica je da iako smo se u plastičnom Gardalandu usprkos svim iznesenim prigovorima dobro proveli, upravo ovaj trenutak s labudom koji kaki na putu od jezera prema restoranu je ostao glavna slika urezana s putovanja koja krasi naslovnicu albuma Jesen 2014. Ipak, glasam da album Proljeće 2015. nosi slike posjete seoskom gospodarstvu ili prirodnim ljepotama u Lijepoj našoj. Možda mali nađe opet kakvog pernatog prijatelja, a da ovaj put preskočimo čekanje 60-80 minuta, treštanje kapitalističko skrojenih pjesmica i čistačice wc-a maskirane u krvave nevjeste. Jedino što ćemo ga morati upozoriti da se suzdrži "beštimanja"!
