Roditelji Kolumne roditelja 259 prikaza 03. ožujka 2014.

Odgajate li slatku princezu ili hrabru Pocahontas?

Pocahontas
Foto: Disney
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Nemam curicu, ali jednom sam ja bila curica sa svim željama, snovima, iluzijama i idealima koji dolaze u paketu. Odrastala sam uz Snjeguljicu, Trnoružicu, Pepeljugu i Matovilku, priče o dvorcima, haljinama, kraljeviću koji ujaše na kraju balade i spašava stvar

Iza nas je jedini mjesec ženskog roda u godini, u kojem se slavi ljubav i, rekli bi mi u Dalmaciji "ganjaju mačke". Iako su mi svakodnevica i teme tekstova najčešće vezane uz lude provode s mojim petogodišnjim Tarzanom i svim aktivno-divljačkim stvarima koje vole dečki, ovog puta ćemo malo o curama, za promjenu.

Princeza koja čeka spasitelja

Nemam curicu, ali jednom sam ja bila curica sa svim željama, snovima, iluzijama i idealima koji dolaze u paketu. Odrastala sam uz Snjeguljicu, Trnoružicu, Pepeljugu i Matovilku, priče o dvorcima, haljinama, kraljeviću koji ujaše na kraju balade i spašava stvar. Ali gledajući tada moju kraljicu-majku s nas dvoje u predratno vrijeme, dosta rano mi je počelo svitati da stvari baš i ne idu tako. Ne živi se u dvorcu okružen slugama i delicijama, u prijelomnom trenutku svog života doživiš kletvu vještice, kraljice ili čarobnice i onda lijepo sjediš i čekaš da te spasi odabranik tvog srca. Jer bez njega ne bi preživjela, jer samo ljubav ljude spašava, jer nisi potpuna bez svog spasitelja kojeg si godinama čekala, čekala, ništa ne radila zamotana u svilu i ukrašena perlama, i čekala...

dvorac | Author: Jadranka Alač Foto: Jadranka Alač

Zabavljeni prizemnijim temama u to vrijeme, priče su ostale po strani, mi smo se borili za egzistenciju, realnost je polako zamjenjivala ideale, jednako kao i ideja da se za većinu stvari u životu trebaš potruditi sama, zasukati rukave, raditi dva honorarna posla, držati četiri kuta obitelji, biti igrač, a ne rezervna postava koja čeka nečiji spas.

Jedna drugačija junakinja

I baš u svjetlu tih mojih novih spoznaja, negdje tamo 1996. dođe u našu lokalnu videoteku Disneyeva 'Pocahontas'. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ne mislim na Indijanku i Johna Smitha, nego na mene i taj crtić koji i danas u jubilarnom izdanju imam u svojoj dvd kolekciji.

Pocahontas je bila moja junakinja br. 1 i to iz više razloga: živjela je nesputano, divlje i u skladu s prirodom, lutala planinama, veslala u kanuu po rijekama, pentrala se po stablima, trčala s konjima... Stalno je preispitivala samu sebe i tradicije koje su je okruživale, slijedila je svoj san i okrenula leđa nametnutoj udaji za glavnog ratnika u selu. Čak i kad je srela pravu ljubav, nije dala da on bude taj koji će odlučivati za nju, nije dopuštala da njen narod zove "divljacima", puno je više naučila ona njega o ljudskosti i suživotu nego on nju.

Nije John Smith spasio Pocahontas, nego je ona spasila njega. Doslovno i u prenesenom smislu. Na kraju crtića on ranjen odlazi u Englesku i poziva je da pođe s njim. I što je najvažnije, ona usprkos pozivu ostaje, jer zna da mora braniti svoju zemlju, biti od pomoći svom narodu, ispraća ga i vjeruje da će se njih dvoje opet sresti. Nepotrebno je napominjati da je bosa i u svojoj primitivnoj haljinici od jelenje kože bila totalni antipod svim ranije imenovanim razmaženim princezicama u krinolinama i štiklicama.

Što bih poželjela svojoj kćeri?

I znate što, kao takva junakinja u svakom smislu riječi, Pocahontas nije polučila ni približan komercijalni uspjeh kao princeze. Nema je u kolekciji Disney Princess, gotovo je nećete niti primijetiti u tematskim parkovima, nisu joj posvećene grandiozne zabavne atrakcije, niti ćete je vidjeti kako maše u subotnjoj paradi likova i slika se s curicama odjevenima u minijaturne princezine haljinice koje vitlaju svojim čarobnim štapićima s roza zvijezdom na vrhu.

Ali promatrajući današnje okruženje, slušajući svakodnevno u mom poslu cure i žene svih dobnih i intelektualnih skupina koje dolaze po pravne brakorazvodne savjete iz raznih razloga ili radi obrane u postupcima koji se vode zbog nasilja u obitelji, mislim da bih svojoj curici, da je imam, od svih crtića prvo servirala upravo 'Pocahontas'.

dvorac | Author: Jadranka Alač Foto: Jadranka Alač

Zapravo bih joj pokušala ukazati da voli, ali da zadrži i svoju osobnost, da ne čeka da je netko ili nešto spasi, da uzme stvari u svoje ruke, da bude usklađena s prirodom i samom sobom, da radi na sebi i ne odustaje od svojih snova, a prije svega da cijeni sebe i ne dopusti nikome da omalovažava išta njeno. Da ne slijedi slijepo tuđe ideje i trendove, nego da misli svojom glavom. Ako je potrebno, da i pusti svog Johna Smitha da ode, jer ako je baš on onaj pravi, znat će naći i put natrag njoj.

Bajka i stvarnost

Ali kako stvari najčešće nisu onakve kakvima se čine, prema povijesnim činjenicama, prava Pocahontas se 1614. godine, nakon što je John Smith otplovio za Englesku, udala za nekog trećeg – vlasnika plantaže duhana Johna Rolfa, prešla na kršćanstvo i promijenila ime u Rebecca. Rodila je sina Thomasa i bio je to prvi službeno zabilježeni brak između Indijanke i Engleza u povijesti Sjeverne Amerike. Predstavljena je i u Londonu kao primjer civiliziranog "divljaka" koji se pokorno uklopio u kršćanske običaje, postala je skoro pa celebrity i pohodila balove i svečanosti. Umire od nepoznate bolesti u dobi od 25 godina i čak biva pokopana u crkvi.

Pa sad, ovisno o svjetonazorima, idealima i vlastitom iskustvu, dok su djevojčice malene, možemo sami izabrati koju verziju priče o poznatoj junakinji im ispričati i kakvu poruku im prenijeti za budućnost. Na kraju krajeva, bile same, ili čekale Johna Smitha, ili se udale za plantažera i prekrstile u drugu vjeru, lutale šumama i plivale u rijekama ili plesale na balovima u dvorovima, važno da budu svoje, vole sebe i da drugi ne biraju umjesto njih. I da budu sretne. 

  • Avatar katarina5
    katarina5

    Kada su se moje dvije djevojčice rodile, čvrsto sam si obećala da neće odrasti na crtićima o princezama, naravno vrlo brzo sam shvatila da je nešto takvo puno lakše obećati nego zaista i provesti u djelo. Bake, tetke i ostala rodbina mi nisu niti malo olakšali, zapravo su mi svojim darovima (barbike, crtići, roze haljinice, ...), dodatno otežali. Kako su rasle shvatila sam da moram promijeniti taktiku  i jesam. Crtiće o princezama gledali smo često zajedno, uz moja objašnjenja, kupovali smo roze "napirlitane" haljinice ali i praktične polumuške trenirke, a njihovo omiljeno pričanje priča o Pepeljugi, Snjeguljici nekada bi se pretvorilo u pravu parodiju, a nekada bi te princeze postale prave junakinje koje su znale reći "neću" i koje su spašavale svoje prinčeve. Nadam se da ću uspjeti oduzeti moć tim pričama, one nisu nekakvo "sveto pismo", možemo ih mijenjati, mi zapravo možemo birati. No nekako ipak sve više uviđam da je zapravo jedini način da nešto naučimo svoju djecu taj da prestanemo pričati, savjetovati kako treba živjeti i počnemo sami živjeti takve živote. Smjeli roditelji imaju više šanse da odgoje smjelu djecu. Mama koja sama sebe spašava daje najbolji primjer svojoj kćeri da ne treba čekati princa da joj promjeni život, ona sama to može.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.