Od spavaće sobe do kupaonice, sin nam je okupirao cijeli stan

Prije dvije, tri godine stanovali smo u malom podstanarskom stanu od nekih 47 kvadrata. Za nas dvoje dovoljno. Voljeli smo tu rupicu i bilo nam je lijepo, a onda nam je susjed bacio bubu u uho da se stan tri kata niže prodaje i da je nešto veći od ovog kojeg imamo. Nemamo love da ga kupimo, ali svejedno želimo vidjeti stan. Naravno da je bio prekrasan, na boljoj poziciji i nekih 15 kvadrata veći!

Divota, pomislila sam-od druge sobe napravit ću si garderobu kao Carrie iz serije Sex i grad, to mi je oduvijek bila želja. Budući da nismo u mogućnosti kupiti ga, s gazdom dogovaramo da ćemo ga mi u potpunosti opremiti , za sada iznajmljivati pa ako Bog da jednog dana i kupiti.

Tako je i bilo. Sve po planu, osim ovog dijela o sobi kao garderobi. Svatko tko nas je vidio znao je da od te garderobe neće biti ništa, bilo je jasno kao dan da priželjkujemo da druga soba bude dječja. Vrlo brzo saznali smo da smo trudni.

Stan poznajemo sve manje

Trbuh se nije još nije ni nazirao, a mi smo punom parom uređivali naše malo gnijezdo. Kako oboje potječemo iz obitelji koje su živjele u zajednici, za nas je to bio novi svijet. Mi, sami za sebe biramo kauč, zavjese, krevet!

 Baš nas je veselio taj mali kutak svemira. Međutim, zanimljivo je kako smo upravo zbog toga što se trbuh nije ni nazirao, a D je još bio mali punoglavac, postavili neke stvari u stanu koje se sad sve više prilagođavaju i mijenjaju u odnosu na našeg malog princa.

 Dakle, suprug je zaljubljenik u glazbu i sve što ima veze s njom. Instrumenti, zvučnici, pojačala i ostala čudesa koja stvaraju i projiciraju glazbu njegova su strast. Ta strast zahtijeva puno prostora. Pustila sam mu da ostvaruje svoje dječačke snove tako da smo uz televiziju postavili sve ovo nabrojano: gitaru, pojačalo, nekoliko zvučnika... (pritom nemojmo zaboraviti da je to stan od svega 60 kvadrata).

Sve to, s obzirom na mogućnosti, izgleda divno. Jako smo zadovoljni oazom koju smo stvorili. No, dolaskom našeg voljenog dječaka interijer se počinje neviđenom brzinom mijenjati.

Prvo što sam primijetila jest da je omiljeni kut trosjeda (za kojeg smo inače svaku večer imali tihi rat) bez imalo rasprave preuzeo D. Samo odjednom, unatoč tome što u maloj sobi (garederobi je'lte) imamo pravi stol za presvlačenje, to je postao kutak za presvlačenje. Na to omiljeno i najsvetije mjestu u stanu za čas stigle su pelene, maramice, dude, kremice, presvlake i ostalo.  Naravno, u spavaću sobu smo ugurali krevetić (u kojem on, naravno, gotovo nikad ne spava) pa sad jedino preskakujući jedno drugo možemo izaći na hodnik koji vodi do kupaonice.

Hodnik, u kojem je dugoročni plan bio napraviti ogromnu policu za knjige, sada je poligon za kolica i ostala vozila. Kako se stvari razvijaju i prelazimo u sjedeći, puzajući, a uskoro i hodajući položaj, tako sve manje poznajemo stan.

Kako nam se mijenjaju prioriteti

Stol u blagovaonici odgurali smo do zida ne bi li na mjesto gdje je on stajao stavili mekane spužve i igračke koje smo do sada prikupili (ne kupujemo ih pa mi nije jasno otkud ih već sada imamo toliko) - to je prostor u kojem se najradije igra, vježba i veseli se. Put do balkona ovime je, jasno, zakrčen.

Pored mekanih spužvi stigla je i hranilica, korisna, ali također pojede nešto prostora. Kupaonica izgleda kao zoološki vrt - silna količina plastičnih igrački koje s nama plivaju dok se kupamo smjestila se uz rub kade. Sljedeći korak je zasigurno micanje stolića iz dnevnog boravka (oštri rubovi, metalne nožice), a još jedan korak unaprijed je vjerojatno pomicanje silne suprugove tehnike na neki viši nivo unatoč tome što on vjeruje da će mu on objasniti da to nije lijepo dirati i da on to neće dirati. Sretno, dragi moj!

I tako, malo po malo, bez borbe, predali smo se, on je osvojio stan, jednostavno baš kao i naša srca. Nemojte me pogrešno shvatiti, sretna sam jer je naše gnijezdo obojano njegovim djetinjstvom. Samo mi je neobično zanimljivo gledati kako se prioriteti mijenjaju uz dijete. Kako je pogledati film navečer luksuz (kino mi niti ne pada na pamet), kako je velik posao istuširati se ili staviti veš na pranje držeći malog patuljka u rukama. Ne mogu lagati, ponekad smo doista umorni i željni 20 minuta piti kavu, čitati, buljiti u plafon ili se jednostavno nas dvoje opušteno podružiti.

Zavidim roditeljima kojima ovih dvadeset minuta nikada ne nedostaju. Oni su bolji od nas definitivno. Jer meni dođe da pobjegnem ponekad.  Dođe mi, ali onda mi se on nasmije i ponovno znam da nema mjesta na svijetu gdje bih radije bila. Nema ručica koje bi radije grlila i onda mu samo tiho šapnem: "Hvala ti što si od svih mama na svijetu, baš mene izabrao da budem tvoja mama, počašćena sam.“ Ma, na kraju krajeva, kad malo bolje razmislim, to što nam je sve naopačke i što smo zbog D stavili životni prostor na raspolaganje, vjerojatno znači da smo stvorili dom. A to je zasigurno najtoplija kategorija jednog stambenog prostora koja se može stvoriti.