Moja baka prvi je član moje uže obitelji kojega sam otpratila na "onaj svijet". I koliko god to bio očekivani kraj, nemoguće je na njega biti u potpunosti spreman. I prije ovog tužnog događaja razmišljala sam kako se ponašati u takvim situacijama pred djecom. Čitala sam pomalo o tome jer ni sama nisam bila sigurna što i kakvim im želim prikazati to iskustvo
Tog sunčanog prijepodneva nizbrdo smo krenuli pješke. Netko sitnijim, netko grabeći divovskim korakom. Ali svi prema istom cilju – prema groblju. U sobi je sada doista prohladno. A upravo se tako i ja osjećam nakon protekloga dana. Djeca spavaju i ja si dopuštam biti omamljenom današnjim dopodnevom kada sam s kćerima otišla na grob svoje bake, njihove prabake.
Moja baka prvi je član moje uže obitelji kojega sam otpratila na "onaj svijet". I koliko god to bio očekivani kraj, nemoguće je na njega biti u potpunosti spreman. Ustvari, uvijek te dočeka u potpunosti nespremnog.
I prije ovog tužnog događaja razmišljala sam kako se ponašati u takvim situacijama pred djecom. Čitala sam pomalo o tome jer ni sama nisam bila sigurna što i kakvim im želim prikazati to iskustvo, kada ono jednom dođe na red.
Tog ljetnog prijepodneva, nakon što smo cijelo jutro boravile po dječjim parkićima, moja najmlađa kćer i ja vesele smo se vratile kući mojoj mami na ručak. Zazvonio je telefon i to je bilo to. Svi smo to očekivali, ali taj trenutak jednostavno nije moguće dočekati spreman. Dva sam dana šutjela jer mi se činilo da je sve u redu, i da je očekivanje toga događaja učinilo da ga tako i prihvatim, gotovo hladnokrvno. A onda je nastupio stvaran osjećaj gubitka...
Razgovor s kćerima
S djetetom s kojim sam ljetovala nisam ulazila ni u kakve rasprave, ni iskazivanje emocija o tom događaju, gotovo sigurna da sa svoje nepune dvije godine nije u stanju razabrati jesu li moje suze odraz nepovratno izgubljene igračke ili osobe. Mislim da bi joj moje suze, bez neke izgubljene stvari, u potpunosti bile nejasne.
Kada smo nakon tjedan dana ponovo svi bili na okupu, odlučila sam najstariju kćer izvijestiti o događaju ne krijući od nje emocije. Nije mi bilo nimalo jednostavno ni ugodno. I iako je tuga bila jaka, riječi su nesigurno i s okusom govora pripremljenog unaprijed, polako putovale iz mojih usta u njezine malene naćuljene uši. Osjetila sam da joj je nelagodno, a ona da se ja "gušim" u mješavini tuge i nelagode, pa me tako neko vrijeme nije uspjela pogledati u oči. Ipak, pustila sam suze da poteku, iskrene, ali suspregnute. I kao napamet naučen tekst, izdiktirala joj što je trebalo reći, spomenuvši joj tako svoju tugu zbog odlaska meni važne osobe koja će mi jako nedostajati. Na moju šestogodišnjakinju sve je to djelovalo zbunjujuće.
Istim riječima, no s manje suza, razgovarala sam i sa svojom četverogodišnjakinjom. Osim što je to prihvatila uz iskren pogled pun suosjećanja, vrlo se zainteresirala i za moj odlazak na pogreb te napomenula da svakako na bakin grob položim cvijeće nje i sestara. Njezino su me prihvaćanje stanja i brižnost učinili nešto prizemnijom i u tom trenutku smjelo sam krenula dalje hvatajući se obveza koje iziskuje jedan odlazak na sahranu.
Posjet bakinom grobu
Prošla su dva mjeseca i svom djedu-udovcu obećala sam posjet bakinom grobu, ovaj put s djecom. Iako nisam planirala, osjetila sam da je djedu stalo, a ja ionako nisam bila sigurna što mi je činiti. Pitala sam djecu bi li otišla vidjeti bakin grob i položiti joj cvijeće. Vođene najprije radoznalošću, najmlađe su veselo pristale, dok se šestogodišnjakinja činila suzdržanom.
Upravo u tom tonu protekao je i sam posjet groblju. Ja sam se odlučila držati smjelo. Ta vrijeme je da otpustim priželjkivanje da je baka opet s nama i da se veselim što smo je tako dugo imali, što me za života u mnogočemu bitnome podržala i što smo na rastancima nakon školskih ljetnih praznika provedenih s njom uvijek jedni za drugima plakali. Valjda je došlo i to vrijeme da umjesto suza slavimo to što zbog nje svi mi uopće postojimo.
Djedu je tog jutra, kao i svakog drugog, jako stalo da grob bude uređen, ulašten, kraće rečeno, besprijekoran. Bacila sam se na posao i to mi je pomoglo da suspregnem nalet suza. A onda se dogodilo nešto neočekivano, naše dvije radoznalice od dvije i četiri godine krenule su s nama čistiti bakin grob, mesti ga, prati i laštiti. Takvim zanosom da ih je bilo divno gledati. Tako predano da ih je u jednom trenutku bilo teško zaustaviti. Što bi samo baka rekla da ih može vidjeti, pomislila sam s osmijehom na licu.
Starija se kćer nije pridružila u uređivanju bakinog groba, iako sam je pozivala nekoliko puta. Ipak, nisam je nagovarala nego sam je naprotiv, podržala u njezinoj volji da ne sudjeluje. Ali po odlasku s groblja, moj mali esteta, moja šestogodišnjakinja, premjestila je bakin buket s mjesta koje sam mu ja namijenila te ga položila na mjesto za koje je mislila da bolje odgovara. Bio je to njezin jedini kontakt s prabakinim grobom toga dana.
Neizbježan životni događaj
Pješke smo nastavili put uzbrdo, u nešto sporijem tempu nego ranije pri silasku. Zahvalila sam kćerima što su došle i pomogle u uređenju prabakina groba, naglasivši im da je to jako puno značilo njihovom pradjedu. Najstarija me podsjetila da ona nije čistila, no i ja sam nju podsjetila da je bilo lijepo od nje što je uopće došla s nama te da će biti još prilika da sudjeluje i u uređenju ako to bude željela.
Na kraju današnjeg dana, sada kada sam naišla na malo prostora i mira u glavi, zaključujem da su me kćeri svojim iskrenim pristupom ovom neizbježnom životnom događaju, naučile na koje sve načine možemo pokušati prihvatiti nečiji odlazak s ovoga svijeta i kako se s njime nositi. Od najmlađe dvogodišnjakinje naučila sam da se svakom tužnom događaju, pa tako i smrti, možemo predati tako da se isplačemo kao dijete kada izgubi najdražu igračku, a da onda nastavimo dalje.
Od svoje četverogodišnjakinje shvatila sam koliko su važni iskrenost, brižnost i želja da se nekome pomogne i da se učini nešto lijepo. Koliko upravo to tješi našu dušu i vraća snagu u naše tijelo. I to je na mene možda i najjače djelovalo.
Isto tako, zbog svoje sam šestogodišnjakinje osvijestila koliko je nečiji vječni odlazak zapravo zbunjujuć, koliko zahtijeva strpljenja sa samim sobom i vremena da se on uopće shvati, a potom i prihvati.
I zaključujem danas, nakon preleta mislima po bakinom životu, da život doista najčešće jest prgav, težak, smrdljiv pa čak i nepošten, ali da preko svih nevolja koje nas snađu valja prijeći zbog one, kvantitetom možda manje, ljepote koju upravo taj i takav život pruža. A ta ljepota može biti jesenji list u letu s grane, jato pahulja snijega u tmurnome zimskom danu, vjetar u kosi mojih djevojčica, njihova suza na mome obrazu, djedova suza na mome obrazu.... Za to vrijedi živjeti.
Neka ove blage riječi i slova budu posvećene mojoj dragoj baki Ljubi.
Baka Ljubica (1925 – 2014. godine)
