I danas se zapitam može li riješenje biti tako jednostavno, da nas dijete jednostavno posluša bez opiranja, a što je još važnije, da to ne čini iz straha (od autoriteta). I stvarno, moguće je!
Kako da nas djeca više slušaju? Je li to jednostavno postići? Jest.
Vrijedi li baš za sve? I ovdje je potvrdan odgovor. Dijete će vas nakon nekoliko 'trikova' redovito htjeti poslušati i činit će to s izrazitim zadovoljstvom!
Tog smo jutra cestu prelazile na istom onom mjestu kao i svakog ranije, no ovoga puta dvije starije kćeri (4 i 6 godina) trčkarale su ispred, dok smo najmlađa kći dvogodišnjakinja i ja putem pozdravljale baš svaku lokvicu. Kada su se starije kćeri u igri već opasno približile pješačkom prijelazu, rekla sam da nas pričekaju. Na pješačkom prijelazu sve smo se četiri povezale i zajedno prešle cestu. Starije su opet odskakutale dok smo najmlađa kćer i ja nastavile ganjati lokvice. I tako do vrtića, trgovine, parka....
Koliko vi slušate svoju djecu? Sigurna sam da je odgovor sličan mojem i vjerojatno glasi: non-stop; bez prestanka; toliko da ne čujem samu sebe.
A koliko ih ČUJETE? To zna svatko od nas za sebe. Odgovor na ovo pitanje pomoći će nam jedino ako budemo iskreni prema samima sebi kada na njega odgovaramo.
Jednom (davno), u raspravi s mužem oko toga je li baš svako vikanje na djecu neprimjereno ili je ponekad stvarno nužno, nisam razumjela jedino njegov stav da nas djeca ponekad jednostavno MORAJU poslušati bez pogovora. Kao primjer dobro će poslužiti situacija kada nam ne žele dati ruku pri prelasku ceste. Polako su mi se vraćali svi dotadašnji razgovori o tome kako djecu treba slušati s pažnjom kada nam nešto govore, te kada nam nešto njima važno pokazuju vrlo često treba ostaviti i laptop i mobitel i ugasiti TV. Danas, nakon nebrojeno razgovora o našoj roditeljskoj ulozi (iako tu nije kraj), i muž i ja sve više uviđamo da poslušnost ne bi trebala biti jedna od onih stvari koje treba zahtijevati napadom ili vikom. Sve smo više skloni vjerovati da se poslušnost (čitaj odanost) postiže međusobnim poštovanjem.
I danas se zapitam može li rješenje biti tako jednostavno, da nas dijete jednostavno posluša bez opiranja, a što je još važnije, da to ne čini iz straha (od autoriteta). I stvarno, moguće je. Potrebno je 'samo' predati mu se. Svakodnevno prepoznati njemu važne trenutke i tada ga stvarno čuti, osjetiti, djelovati. Na trenutke pokušati osjetiti kako je biti ono.
A to da li naša obitelj i dalje dan za danom zajedno prelazi cestu svojevoljno držeći jedno drugome ruku u ruci? Naravno da ne. Ovisi koliko smo kao roditelji proteklih dana imali strpljenja i mudrosti da čujemo svoje tri kćeri. Kažem mudrosti, jer zaista odgoj, kao i ostali međuljudski odnosi, čini se postaju jednostavniji i ljepši što više jedni druge čujemo i uvažavamo.
Crtamo si i čitamo se,
mama MaTiTe
