'Mama, mogu danas obuti ove buce?', 'Pa baš i ne. Vani cvrči vrućina.' 'A mogu onda ovu haljinu s 52,4 mrlje od kakaa i jednom rupom baš ovdje iza gdje se vidi, jer mi je ona danas baš najdraža!?'
Jesmo li prikladno odjevene danas? U ponedjeljak ćemo možda i biti, ali za utorak vam to ne mogu garantirati, jer to većim dijelom zavisi od toga kako se osjećaju moje tri kćeri (od 2, 4 i 6 godina).
"Mama, mogu danas obuti ove buce?", "Pa baš i ne. Vani cvrči vrućina".
"A mogu onda ovu haljinu s 52,4 mrlje od kakaa i jednom rupom baš ovdje iza gdje se vidi, jer mi je ona danas baš najdraža!?" - (Hmmm...) - "Da, možeš" (odgovaram stiščući zube da slučajno ne izgovorim nešto što ne bih trebala).
I tu je kraj naše filozofije o odjevanju predškolskog djeteta. Tome kako bi predškolsko dijete trebalo odjevati da bude društveno prihvatljivo nikada nisam davala previše važnosti, a nakon trećeg djeteta još i manje. I sebi dozvolim biti u rangu s njima pa nerijetko zajedno sjedamo u pijesak ili se čitavom duljinom legnemo na gumene ploče parka i potom se zamusamo i zaprljamo od glave do pete. Ako smo se pritom uspjeli još i dobro zabaviti, nema sretnije mame od mene!
Ok, nije mi baš svejedno kada im obučem nešto novo, ali i tada se trudim stisnuti zube, jer ako je njima svejedno, to samo znači da se dobro zabavljaju. A kada je i njima stalo da dobro izgledaju, tada se ionako svojski potrude da očuvaju svoj odjevni predmet. Nerijetko se pazeći i previše.
Kod prikladnog odjevanja djece nije stvar samo u čistoći, odnosno stupnju zaprljanosti, nerijetko je stvar i u tome jesu li odjevena s ukusom? Kombinacije poput debelih štrampli s ljetnom suknjicom, zimskih kapa s ljetnim tajicama, bijele lanene haljinice s fino izvezenom ružom sljubljene s baršunastom kapom tigra koja čak i zabrunda ako mu stisneš njušku, naša su svakodnevica. I nikad ne znate kakvo ćemo vam iznenađenje tog dana prirediti.
'Ljepota je ionako u očima promatrača!'
Jutros smo tako izašle u park, a najstarija (šest godina) bila je u ljetnom izdanju s obveznim vampirskim detaljem! Tatina bivša crna majica razrezane prednjice poslužila je kao savršen vampirski detalj - plašt! Kći je cvala u ulozi vampirice, a ja u njezinoj maštovitosti.
"Hm, da", odgovaram, "u posljednje vrijeme baš voli biti princeza." I mislim si, bi li gospođa s istom takvom naklonošću govorila o mom djetetu da zna da se nije radilo ni o kakvoj haljini ni princezi? Ili možda i da, ali onda o jednoj skroz cool povampirenoj 'princezi'.
Postoje li i gdje su granice koje bi predškolskom djetetu trebalo postaviti u njhovom stalnom traganju da budu svoji, u slučajevima kada ono nije društveno najprihvatljivije? Možda bi granice bilo poželjno brisati gdje god je to moguće, sve dok dijete svojim djelovanjem ne ugrožava sebe ni druge. Jer treba vjerovati da i odrastanje čini svoje, te da njihova današnja uloga vampira ne znači da će sutradan postati povampireni manijaci (čujemo se za par godina kada ću vam to isto možda moći i (do)kazati).
Osobno se trudim uživati u dječjoj razigranoj mašti (i ne pada mi teško), vjerujući da je ona zdrava i svrhovita, pritom se osjećajući ponosno što sam im omogućila da se osjećaju i budu - svoji.
Čitamo se i crtamo si....
