Jesam li manje mama?

Pisala sam o svim situacijama mature kroz koje prolazi moja velika. Danas se pitam jesam li mogla drugačije?

Čitajući vaše komentare o današnjim "razmaženim" generacijama i kako smo svi mi prošli mature, osjetila sam potrebu braniti neke napisane riječi. Na kraju sam odustala, jer pišem ovdje o svojoj obitelji, a mi najbolje znamo kroz što smo prošli.

Nakon mature, odmah isti tjedan nastavili su se prijemni ispiti. Prijemni ispiti su me naveli da malo bolje upoznam neke dijelove Zagreba koje ni kao rođena Zagrepčanka još nisam posjetila.

Edukacijsko rehabilitacijski fakultet – kampus Borongaj

Nekadašnji vojni poligon/kasarna, danas zapuštena hrpa kvadrata gdje su u nekim donekle uređenim zgradama smješteni fakulteti. Različiti fakulteti, a povezanost, osim autobusom, podosta otežana i onemogućena zapuštenošću cijelog kampusa, pa tako ne možete doći do željezničke stanice, jer je između vas trnje kao u najboljim Grimmovim bajkama.

Moje dijete je izabralo smjer socijalne pedagogije. Nešto manje napučen budućim studentima nego recimo logopedija ili rehabilitacija. U startu sam rekla da mamama nije mjesto u čekaonici, ali ugledavši brojnost roditelja ipak sam ostala u jednom kutu prvih 15 minuta. Imala je motivacijsko-informativni razgovor (20-25 minuta). Izašla je sva sretna nakon razgovora. Sve je prošlo u najboljem redu, predstavila se svojim uspjesima, verbalno jasno objasnila zašto želi studirati tu i ostvarila ono zbog čega je došla.

Pravni fakultet – socijalni rad

Veliko testiranje logičkih zadataka u hangaru na Velesajmu. 900 klinaca, more mladih ljudi, nepregledna masa ljudi koji se žele pokazati u najboljem svjetlu. Tu nema osobnosti, nema mjesta ikakvoj individualnosti, mnoštvo zadataka, rasparenih čarapa, zbroja znamenaka na kartama, zadataka koji s onim što želi studirati i biti nema neke poveznice. Mi koji smo vidjeli i bili u sustavu različitih socijalnih radnica možemo kao obitelj reći da karte nisu isto kao i podijeliti kruh na tri obitelji, ali selekcije je trebalo biti. Nakon ispita bila je iscrpljena, uvjerena da je loše napisala (kasnije su je rezultati pobili), i prepuna pitanja - a što će mi to.

Učiteljski fakultet – smjer razredna nastava

Četiri personalizirane provjere. Četiri pristupa jedan na jedan. Mnoštvo studenata starijih generacija koji ih vode, pokazuju i usmjeravaju. Zapravo, jako dobro organizirano. Na smjerovima stariji studenti u majicama fakulteta, uvijek spremni pomoći, savjetovati, usmjeriti prema vratima iza kojih čeka profesor. Ispitivana je u umijeću čitanja s razumijevanjem, motivacijskom razgovoru, umijeću savladavanja poligona, crtanju apstrakcije i glazbenom pjevanju, praćenju ritma i melodijskih slogova. Nešto je po njezinim riječima bilo uspješnije, nešto manje, ali cijela atmosfera i ponašanje profesora je podiglo razinu i očekivanja prema ovom fakultetu kod moje kćeri. Ovaj put nisam bila pratnja unutar same zgrade, već ona koja juri između provjera s pecivom i vodom, jer u cijeloj situaciji, poznavajući svoju kćer, hrana je bila zadnje na što je mislila.

Filozofski fakultet – više smjerova

Testiranje u subotu u 12 sati, temperatura zraka u tom trenutku 33 stupnja. Tu je koncentracija već popustila. Suočena s dva velika testiranja (inteligencija i logičko zaključivanje) i vremenskim okvirom – jednostavno nije pokazala ono što je ona zapravo. Već po dolasku je komentirala da nije zadovoljna, ali vidjet ćemo kod objave rezultata što je u konačnici ostvarila.

Čemu sve ovo napisano? Danas bih možda s njom postavila drugačije stvari. Možda bih je usmjerila na dodatna usavršavanja i vježbanja vezano uz logičko zaključivanje. Možda bi vježbali vremenske okvire ili gradili samopouzdanje. Možda bi i potražili stručnu pomoć.

Ostaje mi da s mlađom drugačije postupim ili da se prepustim plimi pa da vidim što će ona jednog dana postati. A meni i dalje zvoni i dalje u glavi pitanje: Jesam li manje mama? Jesam li dovoljno poduzela za sve ono što je očekuje? Na ta pitanja odgovorit će mi budućnost.