Gledala sam to moje malo čudo koje mirno leži u svome krevetiću i nisam mogla zadržati suze, samo su krenule. Taj osjećaj kada gledate svoje dijete, koje vas je do prije nekoliko sati lupalo iznutra i davalo vam do znanja da kreće, je neopisiv. Ne možete vjerovati da je sada napokon tu s vama. Mislim da to svaka mama može potvrditi. Jednostavno neopisivo
Mama... Ja sam sad mama? Ovom malom biću? Osim što mi je bilo neopisivo drago da je porod završio i da je sve prošlo okej, ovo mi se motalo po glavi.
Suprug i ja smo samo gledali taj mali smotuljak koji je ležao na mojim prsima i verao se po meni. Nismo puno pričali jer jednostavno nismo niti on niti ja znali što reći. Samo smo gledali naše dijete. Svako u svojim mislima i s bezbroj pitanja u glavi.
„Mama, vaše dijete je dugo 51cm i 3400g težak! Pozdravite se, on ide na kupanje, a vi ćete se malo odmoriti pa ga dobijete kasnije“, rekla mi je babica. Marka su odnijeli, ja sam se pozdravila s obitelji i odvezli su me u sobu. Znate onaj osjećaj gladi kada dođete nakon cjelonoćnog izlaska? E pa to je ništa naspram gladi koju sam osjetila kad sam došla u sobu. Srećom, imala sam nešto hrane u torbi jer bi do jutra vjerojatno oglodala krevet.
Dočekala sam jutro, relativno mirna i budna. Toliko me još držao adrenalin od večeri prije da nisam oka sklopila i nisam mogla dočekati da mi dovedu maloga. I stigao je. Gledala sam to moje malo čudo koje mirno leži u svome krevetiću i nisam mogla zadržati suze, samo su krenule. Taj osjećaj kada gledate svoje dijete, koje vas je do prije nekoliko sati lupalo iznutra i davalo vam do znanja da kreće, je neopisiv. Ne možete vjerovati da je sada napokon tu s vama. Mislim da to svaka mama može potvrditi. Jednostavno neopisivo.
Početni problemi s dojenjem
Nakon te salve emocija pribrala sam se jer je došla sestra i dala mi maloga za podoj. Okej, kako sad? Niti je on znao pravilno prihvatiti dojku, niti sam ja znala što treba raditi. Srećom, dječje sestre su bile toliko divne i pune strpljenja (Hvala vam još jednom!) da smo nas dvoje do povratka kući uspješno dojili. Da, boljelo je i nije bilo ugodno. Niti je bio najljepši osjećaj na svijetu, kako su mi to opisivali, pogotovo ne na početku. Marko nije znao pravilno primiti dojku, ja ga nisam znala pravilno namjestiti i napravile su mi se ragade.
Četvrti dan od poroda mi je nadošlo mlijeko i tu je nastao novi problem. Kako je imao žuticu, bio je veći dio dana na sunčanju, a meni su ga dovodili na podoj svaka tri sata. Bio je užasno uspavan pa je slabo vukao i opet nam nije išlo ta dva dana po dobivanju mlijeka. Dojke su jednostavno bile prepunjene. Da nije bilo sestara koje su mi pomogle s masiranjem i izdajanjem, naučile me kako postupiti kada je dojka prepunjena i neprestano me ohrabrivale, ne znam bismo li do povratka kući uspjeli pravilno naučiti dojiti. Prihvatila sam bolne podoje i ragade i prepune dojke kao nešto što je samo trenutno i ne traje dugo, kao nešto što će brzo proći, samo dok se ne uhodamo.
I onda je malo po malo krenulo. Ja sam se snalazila sve bolje i bila sve sigurnija u sebe, a mališa je počeo surađivati. Shvatila sam da je za lakše dojenje potrebno se samo opustiti i prepustiti. I onda još malo se opustiti do kraja kako bi mogli uživati u nekom novom osjećaju.
