Kraj se dogodio nekako u magli i nevjerojatno brzo. Babica se stvorila, trudovi poludjeli i ja sam rodila u 15 minuta. Pitala sam babicu, a ona je odgovorila curica. Meni se odlomio krik iz sveg glasa, nekontrolirani krik i suze su mi krenule. Ono što sam najviše željela u životu - imati prvo sina pa kćer, ostvarilo mi se.
Kad se sjetim koliko sam imala dana kad sam se bojala poroda koji je preda mnom. Kad se sjetim koliko sam razmišljala kako će sve proći. Da mi je tada netko mogao šapnuti - imat ćeš predivan porod, porod za pamćenje, bila bih opuštenija. Ono što si želi svaka žena ili barem većina - doživjela sam pravi prirodni porod. I sve to mogu zahvaliti akupunkturi i divnom tatiću bez kojeg ne bih doživjela tako predivno iskustvo.
No, krenimo od početka...
Tog jutra imala sam redovitu kontrolu u bolnici. Nastala je mala zbrka jer sam prokrvarila, pa sam, onako u panici, zvala mamu i tatića da dođu. Oboje su se stvorili u rekordnom vremenu. Tatić i ja smo krenuli u bolnicu dok je babi ostala s Adrianom, koji još nije išao u vrtić da se u potpunosti oporavi od bolesti.
Čekanje i pregled trajali su skoro četiri sata. Doktorica je utvrdila da postoji mogućnost da rodim još danas jer su se počele događati neke promjene. U meni se stvorila neopisiva želja da rodim tijekom noći, baš kao i Adriana. Tada je bolnici mir i tišina, nema doktora i sestara, deranja, buke.
'Neću vrijeđati tatića'
Napravili smo cijeli plan. Adriana navečer vodimo kod dede i babi na spavanje da ne bismo morali razvoziti po noći ako krene. Na povratku kući mene je uhvatila nevjerojatna želja da pojedemo neku brzu i masnu hranu uz neki dobar film. I tako smo usput stali, kupili klopicu i doma na film. Krenuli mi jesti i gledati film, a mene već počelo stiskati lagano. Nismo pogledali niti pola sata filma, a mene sve jače i češće. Dobro, barem sam pojela, ako ništa drugo.
Krenulo je... Bez panike, u miru, oboje smo se spremili. Još sam se i otuširala, spakirala, malo šetkarala po stanu i onda smo krenuli. Ispred bolnice si je tatić zapalio cigareticu. Ja pored njega pušem i dišem i znam da mi je bolje biti još malo vani. Tko zna što me čeka.
Pri dolasku u bolnicu, krenulo je sve onako rutinski. CTG pregled, klasičan pregled, ispunjavanje formulara sa sto pitanja - to mi je najdraži dio. U bolovima daješ suprugove i svoje podatke. Tatić je morao ostati u hodniku i nije još mogao biti sa mnom.
Rekli su da može biti sa mnom tek kada legnem na stol. Trebala sam birati - hodati da mi bude lakše ili leći, da me prikopčaju na CTG i nema mrdanja do poroda. Izabrala sam ovo drugo jer sam ga strahovito trebala uz sebe. Trudovi su bili u razmaku od dvije minute. Sestra ga je pozvala, obukao se u to svemirsko odijelo i sjeo pored mene. Tad sam odlučila. To je čovjek kojeg neizmjerno volim i koji je tu pored mene da mi pomogne. Slušat ću ga i neću ga nikako vrijeđati. Zajedno ćemo na ovaj svijet donijeti našu bebu.
Zaspala na porodu
Ugasio je veliko svjetlo, upalio malu lampicu iznad stola, doktorica je stišala CTG koji mi je do tada skakao po glavi uz komentar sestre - kako me smetaju bebini otkucaji... I odjednom se dogodilo nešto nevjerojatno. Trudovi su se smanjili u razmacima od 5 do 7 minuta i nisu bili jako bolni. Ja kao ja, uhvati me panika da će mi prikopčati drip. Ali ono zbog čega sam najviše zahvalna tatiću je njegova reakcija - spavaj, odmaraj se. Tako je i bilo. Kada nije bilo trudova, zatvorila bih oči i utonula u lagani san. Kažem vam, ma koji porod. Ovo je bila znanstvena fantastika. Mislim, tko spava na porodu. Eto, živjela akupunktura.
Kraj se dogodio nekako u magli i nevjerojatno brzo. Babica se stvorila, trudovi poludjeli i ja rodila u 15 minuta. Pitala sam babicu: "Što je? Recite nam, mi ne znamo!".
"Curica", kaže ona, a meni se odlomi krik iz sveg glasa, nekontrolirani krik i suze mi krenu. Ono što sam najviše željela u životu - imati prvo sina pa kćer, ostvarilo mi se. Onako malena, odjednom se našla na meni pa plače i plače. Bebe se obično umire kad ih daju mamama. Ali ne i Nika. Ona se derala iz sveg glasa. Neka se čuje da je došla.
I tako smo postali četvero. Četvero Gašljevića.
