Najuzbudljivija je bila objava trogodišnjem Adrianu da će dobiti bracu ili seku. Kad smo mu rekli sretnu vijest, počeo se smijati i trčati naokolo po stanu. Došao je do mene i pitao: "Imaš bebu u trbuhu?" Veselje, koje ga je preplavilo, dalo mi je hrabrosti i utišalo onaj strah koji se javio i u prvoj trudnoći: "Kako ću ja to?"
Pričekala sam nekoliko dana nakon što sam napravila test i tek se onda naručila kod svog ginekologa na pregled. Nisam htjela 'uletjeti' baš drugi dan nakon izostanka mjesečnice. Pregled je bio klasika - papa test, uputnica za krv, urin i UZV. Za razliku od prve trudnoće, nisam imala puno pitanja. Iako mi se činilo da sam sve zaboravila, nevjerojatno je kako se sjećanje vratilo.
Drugo jutro krenula sam u Dom zdravlja na vađenje krvi. Uranila sam i došla prije cijele čete umirovljenika. Iako sam hrabrija nego prije, prilikom vađenja krvi još uvijek okrećem glavu na drugu stranu i nemam pojma kako izgleda kad ti zabodu iglu u venu.
U devetom tjednu trudnoće otišla sam i na prvi ultrazvuk. Vidjela sam svoju malu točkicu. Ljepšu mrljicu na ekranu nisam vidjela od prve trudnoće. Nisam htjela vaginalni pregled i sve se vidjelo bez ikakvog problema.
Ali ipak najuzbudljivija je bila objava trogodišnjem Adrianu da će dobiti bracu ili seku. Kad smo mu rekli sretnu vijest, počeo se smijati i trčati naokolo po stanu. Došao je do mene i pitao: "Imaš bebu u trbuhu?" Veselje, koje ga je preplavilo, dalo mi je hrabrosti i utišalo onaj strah koji se javio i u prvoj trudnoći: "Kako ću ja to?"
Bez obzira na sreću, koja preplavi buduću majku što donosi novi život, svoje dijete na svijet, pojavi se i strah. Strah kojeg se jako dobro sjećam u prvoj trudnoći, a rasplinuo se prvim lupanjem pišalinca.
Ovoga puta za nestanak tog straha mogu zahvaliti opet upravo tom pišalincu što mi je prije tri godine skakutao u trbuhu. Te sam ga večeri prije spavanja pitala: "Adriane, hoćeš li mi pomagati oko brace ili seke?" A mali brbljavitis meni kaže: "Mamić, ja ću tebi uvijek pomagati oko brace ili seke". I kako bi me više bilo strah? I kako bi moja sreća imala kraja?
Naravno, budimo realni, vidjet ćemo hoće li tako razmišljati kad jedno malo vrišteće stvorenje dođe sa mnom iz bolnice.
U 10. tjednu veličina bebe je oko tri centimetra. Više nije embrij, moja mrljica postaje fetus. Ne, ne zvuči hladno, zvuči idealno.
Oblokavam se vodom. Znam da moram popiti oko dvije litre vode dnevno zbog razvoja plodove vode i krvi djeteta. Počelo mi se piškiti tijekom noći. To me izluđuje. Ne prođe niti jedna noć da ne ustajem i idem na wc. Ali nije to problem, problem je što ne mogu zaspati nakon toga i onda razmišljam, o svemu i svačemu. Ajme dosade, svi spavaju, sanjaju, a ja blejim u zid. Da, brojala sam ovce, molila sam se, ali ništa ne pomaže.
Pojavio se još jedan čudan simptom. Senilnost. Isprva sam mislila da umišljam, ali sam ubrzo shvatila da zaboravljam svakojake stvari. Najgore je što su vezane za posao. Dovodim se u neugodne situacije. Zaboravljam što sam trebala napravit. Iako sam vična zapisivanju zadataka, sada zaboravim i zapisati zadatak. Toliko mi je bilo jedan dan neugodno da sam kolegama proslijedila članak o senilnosti u trudnoći.
Lijepe su to muke i brige. Sretna sam i zahvalna što ih opet prolazim, a svjesna sam da to nisu tegobe.
