Jedan dječji crtež bio je dovoljan da mama vidi sebe na potpuno novi način.
Mala djeca i flomasteri poznata su (i pomalo rizična) kombinacija. Većina roditelja zna kako to izgleda: okreneš se na minutu, a lutka odjednom ima nove „obrve“ ili zidove krasi svježe umjetničko djelo. Zato se i mama Frith Hart pripremila na uobičajeno čišćenje kad je zatekla svoje dijete kako ponosno pokazuje tek „uređenu“ lutku.
Trenutak kakav nitko ne očekuje
Ovoga puta bilo je drukčije. Umjesto nasumičnih crteža, njezina je kći pažljivo obojila malu ljubičastu mrlju na obrazu lutke. Tek kad se Frith približila, shvatila je razlog – mrlja je bila na istom mjestu kao i njezin vlastiti madež.
Dijete nije crtalo bez veze. Stvaralo je sličnost.
U Instagram videu koji je ubrzo postao viralan, Frith je podijelila koliko joj je taj trenutak značio: „Ne mogu objasniti koliko je ovo bilo iscjeljujuće nakon toliko godina želje da moj madež nestane. Najslađa stvar koja mi se ikad dogodila.“ To je onaj tihi, svakodnevni roditeljski trenutak koji te pogodi ravno u srce.
Roditelji su odmah prepoznali što se dogodilo. Komentari su se nizali, puni razumijevanja i emocija jer djeca često odražavaju ono što im je sigurno, utješno i voljeno.
- „Nije htjela da lutka izgleda kao ona, nego kao mama – jer je to ono s čime se najviše voli igrati.“
- „Biti viđen znači biti voljen. Ta beba te želi nositi sa sobom svugdje.“
- „Ne znam postoji li išta ljepše od ovoga.“
Za malo dijete, detalji koje svakodnevno vidi na licu ili tijelu roditelja nisu mane. To su obilježja osobe koja predstavlja dom.
U ranom djetinjstvu poznato znači sigurno. Kad djeca oponašaju te male detalje, ne donose estetske odluke – oni biraju povezanost.
Mama sada sebe vidi novim očima
Nakon godina u kojima je željela da madež nestane, Frith ga sada vidi očima svog djeteta, s ljubavlju. Jedno je pomiriti se s nečim zbog čega si bio nesiguran. Sasvim je drugo vidjeti kako to tvoje dijete slavi bez imalo zadrške.
Nakon što se video proširio, mnogi su roditelji podijelili vlastite priče. Jedna mama prisjetila se kako je kao dijete obožavala mamine strije. Druga se nasmijala jer je njezina kći željela imati „veliki trbuščić“, baš poput maminog.
Sve te priče govore isto: djeca ne oponašaju nesigurnost – ona oponašaju ljubav.
Što nas djeca uče o ljepoti
Djeca ne rangiraju tijela. Ne uspoređuju i ne kritiziraju. Oni slave ono što im je poznato jer to pripada ljudima koje najviše vole i kojima vjeruju.
Prije nego što ih svijet nauči kako prosuđivati tijela, oni uče kako ih voljeti – promatrajući nas. A ponekad, u naizgled običnom trenutku s lutkom i flomasterom, nauče i nas kako na sebe gledati s istom nježnošću.
