Sarah Twombly autorica je na portalu Scary Mommy gdje je u svojem članku opisala svoju svakodnevnu borbu s nerealnim očekivanjima i utjecaju Instagrama i Facebooka na njeno roditeljstvo. Njen tekst prenosimo u cijelosti.
Mrzim te mame, one koje svojoj djeci daju 'nula vremena' ispred ekrana televizije, računala, ispred laptopa i mobitela - nikada, baš nikada im to ne dozvoljavaju, ali onda se o tome hvale na svojem Facebooku. U međuvremenu, ja prvi put nakon deset dana pokušavam koristiti kupaonicu i tuš u miru, a sada, osim što moram oprati masnu kosu, moram isprati i krivnju što sam im ja to dozvolila. I to sve moram napraviti u ovih šezdeset sekundi prije nego mi na vrata netko ne dođe kucati.
Mrzim one mame koje, usred pandemije, rade znanstvene eksperimente i učenje na daljinu radeći puno radno vrijeme od kuće, one koje izvještavaju da su njihova djeca naučila svirati klavir, govoriti kineski i još tko zna što za vrijeme društvenog distanciranja i pravilnog nošenja maski.
Mrzim one mame koje postavljaju slike lijepo raspoređenog cvijeća u svojoj kuhinji, kao da nema rublja za pranje i pospremanje, nema posuđa za pranje, nema kore tosta ostavljene na podu i 'samljevene' u prah zbog parade nogu koje su prošle preko nje, ali se nisu zaustavile pokupiti ju ili pomesti.
Mrzim one mame čija djeca listaju enciklopediju i rade računice iz zabave. One mame koje djecu šalju na volontiranja i u škole kodiranja na Pythonu. Mame koje se ponizno hvale time gdje njihova djeca idu na fakultet, koje prisustvuju na svakoj predstavi, matematičkoj olimpijadi i natjecanju iz robotike, na svakoj dodjeli nagrada.
No, znaš li koga volim? Volim one majke koje svojoj djeci za večeru ponekad daju zdjelicu žitarica. One koji se kući vraćaju kući uz noćne smjene i pronađu kuhinjski otok premazan u maslac od kikirikija kao ostatke od večere. One mame koje stanu u pseće kakice dok prolaze dnevnom sobom. One mame koje propuste rok za prijavu u ljetni kamp i one mame koje nisu uvijek sređene kao da dolaze s modne piste.
A nemoj ni da započnem s onim mamama koje nakon posla, profesionalno se bave baletom, a nakon toga se još voze četiri sata kako bi pokupile svoje dijete iz privatne škole na drugom kraju grada. Kako li one uopće uspiju sve?
Ponekad se osjećam kao užasan roditelj. Zapravo, svaki put kad te majke objave svoje slike na Instagramu osjećam se kao užasna mama. Danas su moja djeca odbila jesti večeru i trčala su gola po kući i crtala si tetovaže s trajnim markerima, ali ja to nisam stigla uslikati jer mi je na kameri na mobitelu zasušena mrlja od kečapa koju je tamo ostavio mj najmlađi sin još od doručka.
Nismo jeli voće ili povrće ili orašaste plodove. Ili jesmo, ali samo malo i to samo zato što je moj sin odlučio da je dinosaur koji jede biljke - odbija reći „biljojed“ - te je ušao u hladnjak, prevrnuo mlijeko i došao do salate koju je zatim grickao uz televiziju.
Nismo imali lekciju o glazbi, niti pismenost, niti smo se bavili učenjem na daljinu izvan škole. Djeca se nisu samostalno igrala dulje od četiri minute, a da nisu nešto udarila, vrisnula ili fotobombardirala moje video konferencije, a ja sam do podneva već bila iscrpljena. Kad sam vidjela sat i shvatila da je ostalo još osam sati do spavanja, zaplakala sam.
Jednog dana, zavoljet ću ja te mame. Prevladat ću svoju krivnju što ne mogu obaviti sve što i one, da je naš dom neuredan, da naša djeca plaču, viču i prevrću se i zaboravljaju četkati kosu. Jednog dana, bit će mi dobro. Prestat ću si prebacivati što nisam roditelj kao s Instagram slike i prigrliti se zbog toga kakav roditelj jesam.
