Djecu se uči u školi da prijave svaki problem i to je važno. Ali rijetko se uče kako biti tu jedni za druge, kako zaštititi prijatelja ili smiriti sukob među vršnjacima. U praksi, sustav je zadovoljan prijavama, ali odnos između djece ostaje neobrađen i krhak i tu leži prava prilika za odgoj i rast.
U želji da djecu zaštitimo od nasilja, pogrešnih izbora i loših utjecaja, odrasli smo im poslali jasnu i ponavljanu poruku: ako se nešto događa – reci. Reci učitelju, pedagogu, roditelju. Prijavi. Ne šuti. Poruka je jednostavna, lako razumljiva i ponavlja se u različitim oblicima – u razredu, na roditeljskim sastancima, u pravilnicima i školskim hodnicima.
Ta poruka nije prepuštena slučaju. Djecu se već od najranije školske dobi sustavno uči što se smatra neprihvatljivim ponašanjem i što se treba prijaviti — od nasilja i vrijeđanja do “neprimjerenih” riječi, postupaka i ponašanja. Djeca vrlo brzo nauče prepoznati granice i zapamtiti pravila. Poruka je jasna, česta i dobro zapamćena: takve se stvari prijavljuju odraslima.
Problem nastaje ondje gdje na toj poruci stanemo.
Djeca vrlo rano nauče kome se obratiti kada vide problem, ali puno rjeđe uče što mogu učiniti kao vršnjaci. Ne uče kako stati uz nekoga tko je isključen, kako pokušati smiriti sukob prije nego eskalira, kako pružiti podršku prijatelju ili reći „hej, nije u redu“ bez straha od posljedica. Ne uče razliku između ozbiljnih situacija u kojima je nužno potražiti pomoć odraslih i svakodnevnih nesuglasica, dječjih konflikata i odnosa koje bi, uz vođenje i podršku, mogli rješavati i sami.
U školskom svakodnevnom životu to često izgleda ovako: svaka pogrešna riječ ide “gore”, svaka sitnica se bilježi, a odnosi među djecom ostaju krhki i neobrađeni. Djeca brzo shvate da je najsigurnije ne miješati se, ne riskirati, ne zauzimati strane nego prijaviti. Sustav je time miran, pravila su ispoštovana, ali se propušta dragocjena prilika da djeca uče jedni od drugih i jedni za druge.
Paradoks je u tome što djecu želimo odgajati u empatične, odgovorne i socijalno osjetljive ljude, a istovremeno im rijetko dajemo prostor i alate da te vrijednosti žive u praksi, među sobom. Solidarnost, lojalnost i briga za drugoga često ostaju deklarativne vrijednosti o kojima govorimo, ali ih rijetko zajedno s djecom uvježbavamo u stvarnim situacijama.
Možda, dakle, pitanje nije učimo li djecu “cinkanju”, nego učimo li ih dovoljno kako biti zajednica. Jer društvo ne čine samo pravila i procedure, nego ljudi koji znaju prepoznati tuđu potrebu, stati jedni uz druge i kad to nije izričito propisano pravilnikom.
Ovaj tekst namijenjen je djeci koja su ikada osjetila nepravdu, onima koji su zbog svoje nestašne dječje igre ili realno gledanog običnog vršnjačkog ponašanja bili prijavljeni učitelju/ravnatelju. Njihova iskustva podsjećaju nas odrasle da nije dovoljno naučiti djecu kome reći već i kako biti tu jedni za druge.
