Često govorimo o ispravnim nazivima i riječima koje treba ili ne treba koristiti kad su u pitanju određene manjinske ili osjetljive skupine ljudi. No, zapravo rijetko govorimo o tome što ne bismo trebali govoriti kad se obraćamo možda najvećoj osjetljivoj skupini – djeci.
Znanstvenici su odavno dokazali da riječi koje izgovore odrasli imaju ogromnu moć nad djetetovim umom u razvoju. Ono što roditelj kaže svom djetetu ima vrlo stvarne posljedice, a postoje riječi za koje, čini se, imaju izrazito negativne posljedice. Ništa od ovoga nema veze s kulturom ili podrijetlom, nego s praktičnim posljedicama postupaka odraslih.
Da, postoje riječi koje odrasli trebali prestati izgovarati kad su upućene djeci kako bi ona jednom postala sretni odrasli ljudi. Moderiranje govora upućenog djeci nije autocenzura, već usmjeravanje i dobro roditeljstvo. I, da, vrlo je bitno.
Evo koje riječi ne bismo nikad trebali izgovoriti svojoj djeci.
„Šefica"
Ova se riječ možda čak puno češće upućuje djevojčicama koje preuzimaju vodeću ulogu u nekoj skupini. Najčešće je to u šali, ali budimo iskreni, još uvijek postoje ljudi kojima je nepojmljivo da ženska osoba išta – vodi. Najveći problem je upravo taj što se to smatra kritikom. Djevojčici koju se naziva "šeficom" zapravo se govori da ne bi trebala preuzeti ulogu vođe.
Što zapravo radi ta „šefica“? Ona ima ideje i zalaže se za vrijednost tih ideja. Ona je asertivna, a to je nešto što treba poticati kod djevojčica jednako kao što se potiče i kod dječaka. To ne znači da djeca ne moraju raditi na svom načinu iznošenja ovakvih ideja. Ako roditelj vidi problem u tom što dijete nešto zahtijeva od svojih vršnjaka, problem je vjerojatno više u načinu na koji to čini, nego u samom vodstvu. Bilo bi najbolje poticati tu asertivnost djevojčice, a pozabaviti se načinom na koji se to izražava.
“Razmažen/a”
Ideja o razmaženom djetetu uvelike se promijenila i to je dobra stvar. Spektar razloga zbog kojih bismo neko dijete nazvali razmaženim je danas manji nego prije kojeg desetljeća, ali zato treba ustanoviti kad je to stvarno istina, a činjenica, a kad obično pretjerivanje i zahtijevanje discipline.
Ideja o „razmaženosti“ ima zapravo manje veze s djetetom nego s roditeljem. Ispostavilo se da dijete koje ima sve privilegije zapravo može izrasti u dobro prilagođenu, društvenu, empatičnu odraslu osobu sklonu dijeljenju s drugima - sve dok roditelji podržavaju te vrijednosti u svojim domovima. Ako svoje dijete nazovemo "razmaženim", to jasno daje do znanja da smatramo da je kod našeg djeteta nešto potpuno pogrešno. No, tako ujedno prikrivamo krivnju za to tko bi mogao biti odgovoran za model pohlepe, sebičnosti i etiketiranja. A to bi bio roditelj, odnosno mi.
"Pametan/na"
Je li loše hvaliti dijete? Ne. Ali može biti kontraproduktivno, i to je opasnost koja se krije u nazivanju malog djeteta "pametnim". Kad mu to kažemo, mi podrazumijevamo da je dijete jednostavno rođeno s nekom urođenom inteligencijom koja mu omogućava da lako riješi određene probleme. Ali to ujedno umanjuje važnost stvarnih alata koje dijete treba za rješavanje problema, poput kreativnog razmišljanja, ustrajnosti i koncentracije.
Što se događa kada dijete koje za sebe vjeruje da je "pametno" naiđe na problem koji ne može ili ne može lako riješiti? To se može pretvoriti u pravu krizu identiteta. Dakle, umjesto ispraznih komplimenata, roditelj može pomoći djetetu hvaleći specifične taktike koje je dijete koristilo za rješavanje problema. Na taj način se ono klasično "Kako si pametan," pretvara u nešto puno korisnije i djelotvornije, kao na primjer "Stvarno mi se sviđa način na koji si ustrajao da pronađeš rješenje."
"Glup/a"
Ova je riječ zli blizanac od riječi „pametan“. Ne samo da je ovo jedna vrlo diskriminirajuća riječ, već je činjenica da dijete shvaća koliko je ponižavajuća ova riječ. Dijete shvaća da je grozno i kad jedno dijete nazove drugo "glupim", a kad dolazi od njegovog roditelja, ima još veću težinu.
Kad tome dodaš činjenicu da mnoga djeca razumiju da se taj pojam koristi za označavanje intelektualne slabosti, to postaje potpuno poražavajuće. Kad se glupost internalizira, a to se događa, ono će i teže napredovati u budućnosti. Izgovaranje ove riječi zapravo graniči s verbalnim zlostavljanjem.
"Sebičan/na"
Djeca su urođeno i prirodno egocentrična. Do otprilike treće godine trebaju razviti "teoriju uma" koja podrazumijeva sposobnost razumijevanja da drugi ljudi mogu imati misli i osjećaje koji se razlikuju od njihovih. To znači da dijete koje je tek prohodalo jednostavno ne može razumjeti zašto, kad želi sok, ne može dobiti sok. To može djelovati "sebično", ali sebičnost pretpostavlja zlobu. A misliti da je dijete zlonamjerno opasno je i za dijete i za roditelja.
To ne znači da djeca ne bi trebala razumjeti da njihova djela imaju posljedice na to kako se drugi osjećaju. Zapravo, najbolja metoda je podučiti dijete posljedicama. Ali nazivati dijete "sebičnim" neće nikom pomoći u tom procesu. Puno je bolja taktika pomoći im da izgrade empatiju prolazeći kroz korake i rezultate njihovih postupaka.
"Lažljivac/ica"
Kao i "sebično", nazvati dijete "lažljivcem" podrazumijeva da ono ima neku zlu namjeru kada pokušava prevariti. Prvi problem leži u tom što velika većina djece nije zlonamjerna u svojim lažima. Drugi problem s nazivanjem djeteta "lažljivcem" je taj što ono potpuno krivo razumije sve nevjerojatno složene intelektualne postupke koje mora napraviti da bi lagalo – postupke koje bi, zapravo, trebalo slaviti.
Ova je etiketa također dobar način da se dijete zbuni zbog činjenice da postoje laži koje društvo potiče i odobrava da ih ljudi izgovaraju svaki dan. Na primjer, ako baka ima neugodan zadah iz usta, nije u redu to reći, nego radije prešutjeti.
"Princeza"
Postoji razlika između „princeze“ i „princeze“. Ako djevojčica sama usvoji ovu etiketu i inspiriraju je princeze koje su heroine, onda joj treba dopustiti da bude princeza. Ali nema apsolutno nikakve potrebe da roditelji „uguraju“ djevojčicu u tu ružičastu kutiju s natpisom „princeza“ prije nego što dobiju priliku istražiti njene druge i brojne kvalitete.
“Srcolomac”
Nije neobično da roditelj svoje muško dijete nazove "srcolomcem", imajući na umu samo i jedino - kompliment. Uz samo trenutak razmišljanja postaje jasno zašto je ova etiketa zapravo loša. Kao prvo, stavlja dijete u kontekst romantične ljubavi i seksualnosti čak i desetljeće prije nego što bi te stvari mogle postati aktualne. To je također jedan od prvih koraka prema upoznavanju dječaka s idejom da je muška rodna uloga vezana uz moć. Dio te moći je, naime, i sposobnost da slomi srce. Postaje jasnije da tu nema ništa pohvalno, zar ne?
Naravno, navodni „srcolomac“ možda ne može razumjeti rodne uloge, seksualnost i romantičnu ljubav, ali roditelj srcolomca apsolutno razumije. I to je zapravo ključni problem kod mnogih etiketa koje roditelji pripisuju svojoj djeci.
Kod mnogih štetnih riječi zapravo nije stvar u tome kako djeca doživljavaju sebe, već kako roditelji doživljavaju svoju djecu i kako ta percepcija mijenja djetetovo ponašanje nabolje ili, češće, nagore.
