Layla sta reci svaka ti cast sto to sve uspijevas..kod mene je obrnuta situacija ja sam iz sela prvo otisla u manji grad na 2godine i onda u Bec nemogu opisat tu promijenu ta druzenja u selu koja vi spominjete meni su bila svakodnevica a sad najednom u drugoj drzavi gdje nema poznatih gdje svi drugacije pricaju sta da vam kazem nadam se zaposlenju da se bar malo uklopim u tu sredinu jer ovako sam luda od usamljenosti i stana..Ja vam nažalost tu ne mogu pomoći, ja sam inače po prirodi razgovorljiva osoba i nemam problema s upoznavanjem tako da bih se brzo snašla bilo gdje samo da je dalje od mojih i njegovih roditelja
Dream big. No one can take it from you.
Pozdrav cure, vidim da je tema zatvorena vec davne 2015. Prolazim točno iste stvari koje ste navele u komentarima iznad, dali ima i danas netko isti problem? I dali ste se nakon tih dugih 6 godina navikle na zivot u novom mjestu gdje ste odselile? Drago mi je da vidim da ipak postoji tema, i da nisam jedina u ovakvoj situaciji..nekako mi je laše kad vidim da nisam sama.
Pozdrav ja sam nova na portalu. Odlučila sam napisati svoje iskustvo. Jako mi je teško. Upoznala sam sadašnjeg muza davne 2008. Tada sam već imala momka i trebala se useliti s njime u svome gradu ali sam se zaljubila naravno preko usiju…Long story short - udana sam za njega, živim 9 godina s njim od toga 7 u braku. Jedno dijete, drugo na putu. Iskreno, nikad nikad nikad se nisam naviknula niti ću jer ne podnosim ovo mjesto, ne podnosim ovu kucu, ulice ljude, način života. Inače sam društvena vesela blesava pozitivna. Sad više nisam. Nedostaju mi roditelji sestra nećaci prijatelji miran život, predivne ulice moje djetinjstvo i upala sam u depresiju unazad neko vrijeme. Nemam savjet jer ga ni sama ne mogu provesti. Grozno mi je, pretužna sam i nesretna. Muž je da nisam mogla boljeg naći. Predivno biće i potpora…eto…ukratko
Pozdrav ja sam nova na portalu. Odlučila sam napisati svoje iskustvo. Jako mi je teško. Upoznala sam sadašnjeg muza davne 2008. Tada sam već imala momka i trebala se useliti s njime u svome gradu ali sam se zaljubila naravno preko usiju…Long story short - udana sam za njega, živim 9 godina s njim od toga 7 u braku. Jedno dijete, drugo na putu. Iskreno, nikad nikad nikad se nisam naviknula niti ću jer ne podnosim ovo mjesto, ne podnosim ovu kucu, ulice ljude, način života. Inače sam društvena vesela blesava pozitivna. Sad više nisam. Nedostaju mi roditelji sestra nećaci prijatelji miran život, predivne ulice moje djetinjstvo i upala sam u depresiju unazad neko vrijeme. Nemam savjet jer ga ni sama ne mogu provesti. Grozno mi je, pretužna sam i nesretna. Muž je da nisam mogla boljeg naći. Predivno biće i potpora…eto…ukratko
Pozdrav Blueberry, evo ja sam trenutno trudnica i prilazim fazu preseljenja kod budućeg muza, ijako sam godinama tamo hodala i mislila da cu ja moci i htjeti tamo zivjeti. No, upravo to sto si napisala, toga de najvise bojim. Jer sad gledam drugacije na mjesto, ulicu, kucu ma sve mi je deprimirajuce i nista me tamo ne veseli ni ne drzi. Nekako vise ne vidim sebe i svoj zivot tamo, a buduci nema namjeru odseliti jer je ipak to njegov dom i ja bi trebala vec nakon 10 god biti premna biti tamo. No, bojim se tvoje situacije da ce me zateci i ds necu nikad se prilagoditi i to prihvatiti kao novi dom. Tugujem za svojima i svojim domom, svi me tješe kao bit će to drugacije kad stigne beba. Tako da si dajem neki prostor ono idemo u to ko muha nez glave pa mozda ce biti bolje no ako nece jako se bojim za sebe i svoju buducnost.
Pozdrav cure, evo i mene s mojim iskustvom. Nakon udaje sam se preselila iz grada na selo. Sredili smo kat u kući muževih roditelja, ne znam zašto mi se to tada činilo kao dobra ideja. Sada sam već godinu dana tu a prilagodila se nisam nikako, baš kako je blueberry napisala ne podnosim ništa od ovoga mjesta. Ljudi, stil života sve je toliko drugačije. Već nakon mjesec dana rekla sam suprugu da ništa od toga i da hoću nazad u grad, on me odgovarao da si dam vremena, da smo dignuli kredit za uređenje pa se ne bi imalo smisla odmah seliti. Eto dala sam si godinu i ništa se promijenilo nije, tako da je pala odluka da se kroz godinu dvije selimo u grad. Mislim da je život pre kratak i dragocjen da bih trunula u mjestu u kojem nisam sretna, ni pod koju cijenu. Preselili bi se i ranije ali živimo na području koje je bilo pogođeno potresom pa trenutno nije lako naći useljiv stan.
Mislim da sve ovisi od osobe do osobe kako se nosi sa zivotnim situacijama. Imam prijateljicu koja već 10 godina živi u Americi i sa svojima se vidi jednom u dvije godine. Ona i muž su dugo željeli dijete i uspjeli su , sretna je i snašla se. Ne fali joj ni mjesto i druge stvari. Naravno roditelji joj fale sto je normalno, ali super joj je. Ja jedva u drugoj županiji se privikavam nakon 10 godina. Moj muž apsolutno nije ništa promjenio, svi su mu tu, sav njegov život je tu. Da nije takav kakav je, otisla bih odavno odavde. Divim mu se, mislim da je sa drugog planeta koliko taj čovjek trpi moje šizove i psihoze 🤪😱👹👻, pogotovo sad kad sam trudna sa drugim djetetom i moram strogo mirovati 😔. Koliko sam shvatila po sebi , dom sam radila i šalabazala posvuda bilo je ok. Valjda je potrebno naci zanimaciju, naravno nakon djece.
Sortiraj odgovore
Najstariji