Udaja/selidba u drugi kraj i kako ste se snašle u novoj sredini

Nadam se da postavljam temu na pravom mjestu. Budući sam se prije 2 god. udala u udaljeno mjesto od mog, tj. udala sam se iz grada u selo i jako se teško prilagođavam, zanima me ima li vas još poput mene i kako ste se navikle na novu sredinu? Znala sam gdje se udajem, dugo sam dolazila kod muževih i sve upoznala, i mislila sam da mi neće bit problem prilagoditi se. Međutim,nikako se ne mirim sa tim da za svaku sitnicu moram do grada udaljenog 10 km od sela,nisam vozač pa ovisim o autobusnim linijama,a muž radi po cijele dane, također su ljudi nekako drugačiji i nikud mi se ne ide,sve je puno tračeva,žive po nekim nepisanim pravilima,jako se petljaju u živote. Još nisam stekla neke konkretnije prijatelje, a svi najdraži su mi ostali daleko. Ponekad se osjećam loše i potišteno i pitam se zašto mi je tako teško. Eto molim vaša iskustva ukoliko ih ima.

Ja sam se iz centra Zg preselila u dubravu i još se ne mogu s tim pomiriti...mislim da selo stvarno ne bi preživjela. I ovdje sam dosta odsječena od svega, pogotovo sad s malom bebom jer isto nisam vozač kao ni ti pa ovisim o tramvaju. Tako da čekam da mi bebica malo ojača pa da krenemo do centra...tu nema baš puno toga, a ja bi i na neki koncert, izložbu, popila kavu usred grada... joj pa do botaničkog i tako. A i svi prijatelji su mi u gradu ili novi zg pa im se i ne da baš svaki par dana do mene dolaziti, šmrc. Tako da hoći reći da te potpuno razumijem.

Mary36 ajde da bar ovdje imam razumijevanja. Neke mlade ženice gledam kako se prilagođavaju svemu ovdje,samo ja nikako. Navikla sam otiđi do omiljenog kafića na kavu na našem glavnom trgu,u selu toga nema,auto mi u mom malom gradu nije bio potreban,sve sam biciklom obavljala,a ovdje za obično vađenje krvi moram ovisiti o linijama busa.Uopće nisam više osoba kao nekad,vesela i društvena,skroz sam se zatvorila.Suprug se trudi razumjeti me.

Ja sam se prije 10 god kad sam se udavala preselila iz centra na pescenicu.Isuse sjecam se ko i danas,suze su mi ispod naocala tekle na stanici.ono uzas,gdje sam ja to dosla.Ali vec nakon rodenja djeteta rekla sam da se nikad nebi vratila u centar.Ovdje mi je sad odlicno,a u gradu sam za cca 20 min.
Iduce god,cu prozivljavat novu prilagodbu i nadam se da cu se opet prilagodit idemo u Ulm.Da napomenem da nisam vozac,ali uvijek sam bia u centru.,bebu u kolica i pjehe ili tramvajem.tako da se  sve moze

E ljudi moji, dobro ste vi, ja posla na otok  prvu godinu natukla 10 kg u par mjeseci...nikad ih vise nisam skinula. To je bila moja prilagodba :) no s vremenom sam se opet orijentirala na grad, radije kupim kartu za trajekt i odem kod svojih 2 dana nego na kavu.A otocani...traceraj. Sve blagodati malog mista di te svi znaju i znaju sve o tebi ukljucujuci i ono sto ti sam ne znas   Nikad se nisam navikla, samo sam se zatvorila i naucila pricat neodredeno (nista o sebi).

Evo da i ja podijelim svoj dozivljaj udavanja u jaaako udaljeno selo od mog mjesta stanovanja.
Ispocetka sam upoznala par zena s kojima nisam imala o cemu razgovarati,sve same tracerice i totalno drugi stil zivota pa nisam vise mogla,prestala piti kavu u seoskoj birtiji jer nisam mogla podnijeti da me pitaju kad sam se ustala i sto sam skuhala za rucak... nisam prihvatila taj totalno drugi mentalitet i mislila sam da cu poludjeti,sve je bilo udaljeno i odjednom sam se nasla zatvorena u cetiri zida! M je nakon nekog vremena shvatio da se nikad necu prilagoditi niti naviknuti pa smo se odselili u grad,ovdje nemam isto nikoga svog niti ekipu ali bar zivim u gradu i nitko se ne bavi mojim zivotom...

Lollypop

E ljudi moji, dobro ste vi, ja posla na otok  prvu godinu natukla 10 kg u par mjeseci…nikad ih vise nisam skinula. To je bila moja prilagodba :) no s vremenom sam se opet orijentirala na grad, radije kupim kartu za trajekt i odem kod svojih 2 dana nego na kavu.A otocani…traceraj. Sve blagodati malog mista di te svi znaju i znaju sve o tebi ukljucujuci i ono sto ti sam ne znas   Nikad se nisam navikla, samo sam se zatvorila i naucila pricat neodredeno (nista o sebi).

Znam da nije vezano za temu, ali ako nije problem ovako ti reći, baš me zanima na kojem si otoku? Ja inače strastveno obožavam more i posebno otoke. Imam malu kućicu na Susku i znala sam tamo otići sama i na nekoliko mjeseci dok sam još bila cura . Meni su to bili prekrasni dani, samo sam čitala i pisala i uživala u prirodi. A otočani su meni bili baš zanimljivi, nisam se nikada osječala kao da bi mogla biti jedan od njih i onako odvojeno sam ih promatrala pa me nisu valjda zbog toga ni nervirali . Isto bi mi vjerojatno bilo teško da baš ostanem tamo za stalno, ali ovako...priroda, čisti zrak, sunašce i uživancija. Znalo mi je baš biti teško kada bi se vratila u Zagrebačku buku i smrad nakon toga. Tako da cure sa sela i otoka, bar čete djecu u lijepoj prirodi odgajati!

Ima nas još. I ja sam se iz centra grada preselila na selo, samo 10 km od mog grada, ali selo je selo. „Što danas kuhati?!“ – pitanje s uskličnikom koje muči (svaku) ženu, majku, kraljicu. Ovaj (čitaj muž) hoće ovo, a ja to ne bih. Ili ipak, da ispunim želju svome dragom i napravim glupe knedle i juhu od rajčice? Trebam li biti KRALJICA ili žena? Trebam li i u ovoj situaciji tjerati svoja feministička prava koja su u svakom pogledu u redu i vjerujem u njih? Ne znam, jer u glavi vrišti još jedno pitanje: „Kad misliš učiti, ženo, kraljice, majko???!!!“ i to s tri uskličnika. Sutra imam ispit, jedan od 7 koji su mi ostali da steknem i to zvanje univ. Bacc. Nešto, nebitno čega. Ali nisam ni sama sigurna želim li nastaviti to nešto što vučem već 6. godinu. Ali, kako selo kaže, ostalo je još SAMO 7. Pa ako je SAMO 7 onda se isplati završiti, zar ne?
Ali pita li to selo mogu li ja to? Imam li ja muškarca koji će mi pomoći, a ne kvocati jer je kuhinja u kaosu (i on svejedno ne želi kupiti perilicu suđa jer, kako selo kaže, to je luksuz koji si možemo, ali ne moramo priuštiti), zato jer je korpa za rublje prepuna iako svaki dan dvije perilice istoga izađu iz nje. Nitko se ne pita hoće li taj isti muškarac pripaziti klinca od 3 godine čak i onda kad je petak/subota navečer umjesto da s „ekipom“ ide van. Iako ta ekipa služi samo za petak/subotu, a ne za druženje. Shvaćate zašto sam odvojila te pojmove, zar ne? Pijančevanje, lumpovanje i tulumarenje NISU druženje. Ne meni. Ali ok, ja sam knjiški moljac iliti bookworm i ja ne znam patry-jati i koristiti anglizme kojih ni sami nisu svjesni da tu ne trebaju biti jer nemaju pojma što oni znače, bitno da je in i cool. Možeš si misliti. Isto to selo vidi samo kako moj suprug šeta s malim, dok je bio skroz mali, i vozi ga u kolicima i vrišti od razdraganosti dok komentira kako mu žena mora biti najveća sretnica na svijetu. A ne zna da u tom trenutku ja klečim i ribam pod gdje je moje najslađe dijete povratilo jer mu je tata dao nešto što je sam napravio i što ni najgorem neprijatelju ne bih dala jer je, blago rečeno, odvratno.
I ok, sve sam to sama htjela – pa tko se još udaje s 20? A ako se ne udaš s 21 onda si karijeristica. A ako se ipak udaš s 21 onda si glupo stvorenje koje je jedva završilo srednju i nemaš ambicija za više. A ako… itd itd. Iskreno, imuna sam na ta seoska govorkanja i mišljenja i pametarnja i inih izraza koji znače isto – seoske priče, ali ljudi moji, ne mogu više. Glava mi je puna. Ne znam jesam li ja ta koja se promijenila ili on, ali papir je promijenio SVE. Osim što sam bila osuđena preseliti se u selo, iako je dogovor bio da ćemo ostati u Rijeci gdje sam ja studirala, „slatka mama“ (čitaj svekrva) je rekla da je jeftinije ovako jer imamo svoju kuću i svoj mir. O tom miru neki drugi puta.
Poanta svega ovoga je, nitko nikad ne pita kako je to imati 24, biti udana za maminog sina ili bolje rečeno maminu kćer, imati sina koji je, kao i svako muško, vezano za majku pupčanom vrpcom i ja sam odvratna majka kad ga pokušavam odmaknuti od sebe, tj. Ne vezati ga za sebe kao psa. Jer znam što je mamin sin. Kao što rekoh, udana sam za njega. Nitko mene ne pita kako je to studirati u gradu 100 km od kuće, kako je to kad ti muž odlaske na fakultet (koji su obavezni jer sam bila budala pa izabrala tehničku struku) smatra odmorom od obitelji i onako, da me utješi, kaže da je to u redu. PA DA SE ŽELIM ODMORITI, PLATILA BIH SI SAT VREMENA MASAŽE, A NE IŠLA PUTOVATI 200 KM TAMO I NAZAD I BITI NA FAKSU, SLUŠATI ŠOVINISTE I ŽURITI KUĆI JER ĆE SE ON PITATI GDJE SAM I S KIM SAM!!!! I tako – malo sam se ispuhala. Hvala na čitanju. Znam da vas ima kojima je 100 puta gore od mene, ali ja sam bookworm i pisanje je moja strast. Tako da ja svoje frustracije liječim tipkanjem. I hvala na tome što imate vremena i volje čitati me :)

layla fantastično napisano!

Layla sta reci svaka ti cast sto to sve uspijevas..kod mene je obrnuta situacija ja sam iz sela prvo otisla u manji grad na 2godine i onda u Bec nemogu opisat tu promijenu ta druzenja u selu koja vi spominjete meni su bila svakodnevica a sad najednom u drugoj drzavi gdje nema poznatih gdje svi drugacije pricaju sta da vam kazem nadam se zaposlenju da se bar malo uklopim u tu sredinu jer ovako sam luda od usamljenosti i stana..