Prvo je sve u glavi, i vjerujte da i u vecim gradovima ima mama koje se mice sa time. Po svemu tome sta pisete vi ste pala u depresiju, em od slabosti,em od vaseg razmisljanja.
Uvijek morate naci vremena za sebe. Uzmete slobodan dan na poslu, bolovanje, sta god.
Odete sa djetetom kod drugog doktora makar u vecu sredinu. Treba vam psiholog.
Kad su djeca malo vise aktivna naravno da nam crpe sve iz nas, ali moramo nekako gurati naprijed. I najgori period je bas taj 2-3 godine. Ali kasnije sve legne na svoje.
Probajte u svemu tome naci nesto sta vas opusta. Popijte si normabel navecer za spavanje, da se naspavate. Nema smisla tijelo toliko forsirati jer jednostavno i njemu treba odmora ❤️
Znajte da niste jedina, ali vjerujte samo si vi sama mozete istinski pomoci.
To sta nemate mamu je tuzno, ali ima nas puno koji je imamo a kao da nemamo, pa je to jos gore…
Ako imate prijateljice, kolegice koje su vam ok, probajte ih pitati da vam sina pricuvaju na sat dva, da imate vremena za sebe . Kod frizera idite sa djetetom. Za pocetak idite samo na feniranje sta je brze gotovo, da vidite kako ce on reagirati.
Probajte svoje potrebe ostvarivati uz njega. Nisu djeca zabranjena da idu sa vama 🙂🙂😘sretno od ❤️
[lilypie.com] 
[lilypie.com]
Ma situacija je takva da na poslu ne mogu dobiti slobodan dan (prosvjeta), a doktorica mi je zadnji put doslovno rekla da popijem čaj od kamilice. O normabelu mogu samo sanjati. Prije 15-ak godina, od svega toga s mamom sam oboljela od lupusa, dvije godine sam se oporavljala da mogu dalje živjeti relativno normalno (i studirala redovno u to vrijeme, uz bolove koji su mi lomili kosti). Muči me ta mala sredina, a nemam kamo. Frizeru pogotovo ne idem jer je to takvo leglo trača. Nemam ni prijateljice koje imaju djecu (sve koje sam imala otišle su odavde u ZG ili inozemstvo), rijetko tko od ljudi s kojima sam išla u školu/fakultet je ostao ili se vratio nakon studiranja. Ovo sad mi je jasno da se bolest vratila, a doktorica kaže da ju moram sama prebroditi. Navlačenja po HZZO-u su mi nemoguća jer i ovako vremena nemam (mislim da promijenim doktora, a u našem gradiću normalnih ni nema, stvarno, trenutno nemamo ni pedijatara ni ginekologa jer se nitko ne javlja na natječaj, već godinu dana.
Evo, primjer - jedna kolegica na poslu, u koju sam imala povjerenja - kad sam bila trudna koja 3 mjeseca, rekla sam joj, radi nekih savjeta, razmjene iskustava (ima veću curicu) da bi ona već sljedećeg dana pod nastavim (svojom, naravno), rekla svoj mogućoj djeci u školi. To je ta tragedija te male sredine i malih ljudi. Shvate do neke mjere, a ovakve bolesti ismijavaju, zato jedva tko i zna za to (zapravo nitko osim tate i mog muža, ali tata je to pomiješao u glavi sve i zaboravio).
Sortiraj odgovore
Najstariji