Ovako ide priča. Imam dvogodišnjaka. Predivnog, pametnog, slatkog, obožavanog. Ali, imam i posao u školi koji mnogi smatraju ne baš zahtjevnim, ali ja toliko toga doma nosim, a ne stižem ocijeniti, mali visi na meni 0-24. Tata isto radi u školi. I on bi se s njim poigrao, odlaze u šetnje, druže se, ali, najčešće vrišti: Mama, mama, mora mama igrati, mama mora ovo, mama mora ono. Živimo u malom gradu i vrtić nismo dobili, nema kapaciteta, a nemamo ni vezu, nažalost. Dogodi mi se triput tjedno da muž odradi šihtu i pred školom mi ga predaje i obrnuto. Da ne pričam nakon 6 sati koncentracije s drugom djecom (svoj posao volim, jako, nekad mi je bio sve) uzimam dijete i idemo u šetnju, ja najčešće gladna i na izmaku snage, ili doma na igru. Kuhanje uz muku veliku. Spremanje jednom tjedno dok smo na izmaku snaga, vučem se s usisavačem. A kao da ni ne po spremim. Dječak je živ, hiperaktivan, stalno traži akciju, zna brojiti, dosta španjolskog i engleskog, traži stalno da sam na 100 posto, a ja ni na 0.5. Drugo. Nekad sam imala sebe. Ja svoje dijete obožavam, doslovno, ali više nemam sebe. Ne idem frizeru, ne kupujem si novu odjeću, zlo mi je pogledati se u ogledalo, gledam kako druge žene žive i za vidim im, stalno imam taj osjećaj da ću se onesvijestiti. Drhte mi mišići, očni kapci, ne mogu ih smiriti. I inkontinentna sam. Doktorica ne vidi problem (mala sredina). Ne mogu zaspati, ako i zaspim, budim se u 3 jer sam u takvom stanju da se bojim sljedećeg dana. I muž je umoran, ali gura. Valjda samo ima malo više snage. Njegov predmet je manje zahtjevan, ne nosi posao kući. Tata mi je star i težak (naš je stan iznad njegovog-kuća 2 etaže), kasno je postao roditelj, a mama pokojna još od moje rane mladosti. Pas se nakon 10 godina preselio dolje k tati (maltezerica), samovoljno, htjela je mir. Kao da je do prve godine sve bilo dobro, ovo sad je nevolja i kaos. Ja više ne mogu. Meni je danas rođendan, gledam na instagram kako se drugi uređuju za doček, čak i neke vršnjakinje koje su trudne. Nakon poroda sam si nekako super izgledala, ista kao prije, a sad sam nabila 5 kila viška jer nemam energije i ne stižem zdravo jesti. Smatram ih planinom na koju se nemoguće popeti. Bojim se hoću li to riješiti u proljeće da se opet osjećam kao čovjek. Svi se vesele i spremaju za Novu, a ja doma plačem. Ja doma plačem.
Ja bih rado, ali, problem je taj da nemam kad. Tu leži cijeli problem. Nemam vremena nimalo, a nikog da pomogne, kad moja šihta završi, počinje muževa, i obrnuto. Proljetos sam uspjela zboksati jedno popodne da odem doktorici i čekala cijelo popodne za ništa. Svima je to sve normalno, pa normalno da ste umorni, popijte si čaj od kamilice, i ne žele vas nikome uputiti. Problem je taj da nemam ni minute za sebe jer smo potpuno sami bez vrtića.
Ja bih rado, ali, problem je taj da nemam kad. Tu leži cijeli problem. Nemam vremena nimalo, a nikog da pomogne, kad moja šihta završi, počinje muževa, i obrnuto. Proljetos sam uspjela zboksati jedno popodne da odem doktorici i čekala cijelo popodne za ništa. Svima je to sve normalno, pa normalno da ste umorni, popijte si čaj od kamilice, i ne žele vas nikome uputiti. Problem je taj da nemam ni minute za sebe jer smo potpuno sami bez vrtića.
Jako mi je tesko bilo ovo citati ali bi te tila utjesit..ja sam mama njih troje dvoje skolaraca i djecak godinu dana…na dane san jako zivcana umirna iscrpljena treba uciti s njima pokazati im skuhati poigrati se mali bude nervozan trazi mene moju paznju dugo je bilo neprospavanih noci i ja satrana od svega..kao da san u kolotecibi kojoj nema izlaza..ali san se tjesila proci ce i ovo odrast ce i on i bit ce mi lakse..muz radi puno na njega ne mogu racunat bude umoran i da od sebe koliko moze..ali moram ti priznat da mi je sve lakse nisan nikad padala u depresiju radi toga ppstavila san njih na prvo misto i znala da sad ne mogu vise imati svoje vrime ka nekad i da ce to proci..i prolazi…sad mi je vec punoo lakse baratat s njima jer je on bar malo samostalniji..ali ima teskih dana kad mi je 24sata malo za sve ne stignem ni jesti …dugo nisan obracala puno paznje na izgleda jer nije bilo smisla imam malu bebu i nikud nisan ni isla bas ali uvik s misljom doci ce opet vrime kad cu i ja sebi moci priustit svoje vrime sredit se i imati opet sebe….nekako to je sve u glavi..ne ocajavaj…shvati svoj zivot trenutno takav kakav je ako ne moze se nikako nesto minjat..ali mali ce narast brzo to sve prode i to ce sve ostati iza tebe..roditeljstvo zna biti tesko i iscrpljujuce ali je to tako…s vrimenom kako rastolu i produ neke faze shvatis kako je to tako i kako svako vrime nosi svoje brime…izdrzi poslozi sebi kockice u glavi…nadi balans prihvati situaciju i znaj da prode sve i lipo i ruzno..triba izdrzat to je najbteze ali tko nas pita..sve se izdrzi..ako smatras da si dosla do toga da ti treba strucna pomoc potrazi nije to smak svita ucini to za sebe…nadi neki termin nacin…nista nije nemoguce ako se dovoljno zeli..nezz svi smo drugaciji i drugacije se nosimo s problemima ali smatram da samo moramo to u svojoj glavi nekao poslozit i nista nije nemoguce i sve u zivotu kako dode tako i prode…sretnoo..i sretan rodendan..mi smo isto jucer slavili prvi
url=https://lilypie.com [lilypie.com]]
Sretan rođendan!!! Hvala na ovom zadnjem postu, vidi se da je sa srcem pisan. Najgore je u cijeloj priči, što je možda većina cura koje su prije odgovarale propustila, to da ne možemo dobiti vrtić jer nemamo tetku, strinu, rođak, vezu kod gradonačelnikova kuma… Da nismo jedini roditelji u KŽ (idemo u igraonicu dvaput tjedno gdje se puno roditelja žali s istim problemom). Da djetetu pomalo treba i dječje društvo, a mi ga nemamo (prijateljice su mi same, nemaju djecu). Ne znamo kako to popraviti. Igraonica nije nešto jer si teta sjedne na pod i priča s dvjema mamama, a klinci sami tabane, individualno, kao doma, ne uključuje ih u zajedničke igre ili aktivnosti. Teško je i kad nemate roditelje (u mom slučaju je mama rano umrla), nemate nikakvu žensku osobu u blizini. To me muči. A to ne mogu popraviti/vratiti. Vjerujem da je svima koji imaju mame lakše - bar ju možete nazvati jednom tjedno ako ništa drugo…
Muž i ja se ponašamo kao djeca da mu to nadoknadimo. Zavidim svima koji žive u većem gradu pa mislim da imate više izbora i mogućnosti. A opet, da se igra s bilo kim, neću. Za Novu je susjeda preko puta (radi s djecom od 1. do 4., učiteljica) davala svojima, 5-9 godina, petarde u ruke i pucali su cijelu noć. Čisto radi demonstriranja sredine u kojoj živimo.
Sortiraj odgovore
Najstariji